Specijalna teorija relativnosti je fizikalna teorija koju je Albert Einstein objavio 1905.godine. Ona je zamijenila njutnovsku koncepciju prostora i vremena i inkorporirala elektromagnetizam reprezentiran Maxwellovim jednadžbama.

Specijalna teorija relativnosti je nazvana "specijalna" jer predstavlja poseban slučaj Einsteinove teorije relativnosti u kojem se efekti ubrzanja i gravitacije mogu ignorirati. Deset godina kasnije, Einstein je objavio teoriju opće relativnosti koja obuhvaća i gravitaciju.

Posebna relativnost korektna je kada su gravitacijski efekti zanemarivi ili vrlo slabi, u protivnom mora biti zamijenjena općom relativnošću. Kod vrlo malih skala, kao što je Planckova dužina i ispod toga, također je moguće podbacivanje posebne relativnosti zbog efekata kvantne gravitacije.

Bez obzira na to, za makroskopske skale i u odsutnosti jakih gravitacijskih polja, posebna relativnost danas je univerzalno prihvaćena od strane zajednice fizičara, a za eksperimentalne rezultate koji joj naizgled proturječe općenito se smatra da su plod neponovljive eksperimentalne greške.

Budući da u fizici postoji sloboda definiranja jedinica prostora i vremena, moguće je jedan od dva postulata relativnosti prikazati tautološkom posljedicom definicije, no to nije moguće učiniti istovremeno s oba postulata, pa su, u kombinaciji, njihove posljedice nezavisne od individualnog izbora definicije prostora i vremena.

Specijalna teorija relativnosti je matematički samodosljedna i kompatibilna sa svim modernim fizikalnim teorijama, od kojih su najznačajnije teorija kvantnih polja, teorija struna i opća relativnost. Unatoč tome, posebna relativnost nekompatibilna je s nekoliko ranijih teorija, od kojih je najznačajnija njutnovska mehanika.