Novozelandski špinat je biljka koja je prvi put spomenuta u 18. stoljeću. Priobalne dine na područjima Novog Zelanda, Japana, Južne Amerike te Japana prirodno su stanište novozelandskog špinata. Za prijenos biljke u Europu bio je zaslužan Sir Joseph Banks koji je putovao zajedno s Jamesom Cookom.
Novozelandski špinat svrstava se u jednogodišnje zeljaste biljke, točnije iz porodice čupavica. Izgled mu karakterizira stabljika čija visina može dosegnuti i 1 metar, na njoj su smještene kratke peteljke, a na njima mesnati listovi dugi 7 centimetara.
List je trokutastog oblika sa šiljatim vrhom. Posjedujete li ovu sortu špinata, očekujte njegovu cvatnju od lipnja pa sve do rujna. Cvjetovi su sačinjeni od 4 žute latice, a plodovi koje biljka daje su krupni s 5 do 10 sjemenki u svakome. Ova biljka nije zahtjevna niti teška za uzgajanje.
Novozelandski špinat se kreće saditi u travnju kada ćete 2-3 sjemenke posijati u teglu. Kada dovoljno zatopli, preporuča se mjesec svibanj, presadite biljku iz tegle na mjesto na otvorenom. Izaberite mjesto koje je toplo i osunčano Sunčevim zrakama, ali opet s dovoljno vlažnom zemljom.
Prednost novozelandskog špinata je njegova otpornost na štetočine, ali i na bolesti. Pripazite na svoju biljku zimi kada joj prijeti opasnost od mraza. Dobro uzgajan i tretiran novozelandski špinat donijet će ukusne plodove bogate vitaminima A, C i K, te željezom i kalcijem.
Osim što se može pripremiti kao i klasičan špinat, jestivi su i njegovi listovi. Ne pretjerujte s konzumacijom sirovih listova jer izazivaju osjećaj kiselosti u grlu.
