"Svoje sam prvo dijete, sinčića po imeni Daemon (izgovara se DAY-mon) rodila 2. listopada 2005. godine. Bio je prekrasan. I znam da to svaki roditelj kaže za svoje dijete, ali zaista je bio.

Izašao je van s malom, plavom irokezom na glavi, divnim plavim očima i mekanom kožom. Njegov je plač bio jedan od najdragocjenijih zvukova koje sam čula u svom životu, a zbog njega sam i ja htjela zaplakati (od sreće) - baš svaki put kad bih ga čula. Njegov otac i ja bili smo u priličnoj ekstazi.

No, moj bivši suprug i ja razveli smo se dvije godine kasnije, 2007., no ono što mi je tada obećao jest da će ostati dijelom Daemonovog života. Ipak, sljedećih se godinu dana tu i tamo sjetio da Daemon postoji te je odbijao pomoći mi financijski oko odgoja našeg sina.

'Njegov otac nikada nije plaćao alimentaciju, a sina je viđao tek s vremena na vrijeme'

Sud je odlučio da Daemonov otac mora plaćati alimentaciju za našeg sina - ali to bi funkcioniralo samo u slučaju da nam je on zaista i uplatio novac. Nikad od njega nisam dobila bilo kakvu financijsku pomoć, zbog čega sam sama bila u velikim financijskim problemima i dugovima. Također, jedva da je uopće i provodio vrijeme sa svojim sinom. Ja sam pak jedva plaćala toliko potrebno osiguranje, jer sam dala otkaz na poslu, a nakon što sam ostala trudna po drugi put (sa svojim novim partnerom), ispalo je da se radi o vrlo rizičnoj trudnoći. Uz to, Daemon je vrlo često bio bolestan, pa su se računi za medicinske troškove samo gomilali.

Tada mi je moja majka ponudila rješenje. Rekla je da bi ona i moj tata mogli posvojiti Daemona te da će ga prebaciti na zdravstveno osiguranje mog oca.

Naravno, on bi i dalje mene nazivao mama, a svog biološkog oca tata. Sve bi bilo kao i dosada, samo što bi Daemon na kratko otišao živjeti kod mojih roditelja, dok ja ponovno ne stanem na vlastite noge.

'Pristala sam na prijedlog svojih roditelja oko usvajanja, a Daemonov je otac bez pogovora potpisao papire'

Mislila sam da postupam ispravno, no, nitko me nije mogao pripremiti na to da ću svoje dijete dati na usvajanje - pogotovo ne vlastitim roditeljima.

U početku mi se sve to činilo kao sasvim dobra ideja, sve dok nisam saznala da će moje ime i ime mog bivšeg supruga biti izbrisano s rodnog lista našeg sina te da će umjesto naših imena ondje biti napisana imena mojih roditelja. Iako to ne zvuči kao toliko velika drama, za mene je to imalo nekakvo veće, simboličko značenje. Znala sam da mi nikad neće zabraniti da ga viđam, ali mi se jednostavno nekako učinilo pogrešnim.

No, s vremenom sam pristala na to, kao i Daemonov tata - a čim sam mu rekla da više neće morati plaćati alimentaciju za svog sina (koju zapravo nikad i nije plaćao), odmah je potpisao papire.

Za mene je ta odluka ipak bila mnogo, mnogo teža, zato što je to, barem tehnički i pravno, značilo da ja više neću biti Daemonova majka. Na kraju smo se ipak našli u uredu našeg odvjetnika i potpisali papire te je posvojenje bilo i službeno zaključeno 3. listopada 2008. godine.

'Moj se sin više ne zove Daemon. Njegovo novo ime je Damon, a iako mene i dalje zove mama, kao da mu više uopće nisam potrebna'

Daemon danas ima 11 godina. Moji su mu roditelji za to vrijeme promijenili ime, pa se sad više ne zove Daemon, nego Damon. Damon je sa mnom i s mojim današnjim suprugom živio otprilike dvije godine, ali se u to vrijeme odnosio iznimno ružno prema svom bratu: lagao mu je i tjerao ga da jede s poda, poput kakvog psa.

Damonu se nije svidjela činjenica što mu nismo dopuštali da gleda Youtube videa niti što mu nismo dali da provodi neograničeno vrijeme na internetu, pa je zbog toga odlučio da više ne želi živjeti s nama te se preselio nazad k mojim roditeljima.

Volim svoje roditelje i znam da i za mene i za mog sina žele samo najbolje, ali su mi svejedno lagali. Sve se promijenilo otkad sam im dopustila da usvoje Damona. Da, i dalje mene zove mama, ali na mene više ne gleda kao na vlastitu majku; a to mi je čak i sam rekao.

'Moja mi je majka otvoreno rekla da ga više nikad neću dobiti nazad. Barem dok je ona živa'

Kad god Damon zbog nečega bude kažnjen dok je u našoj kući, odmah izražava želju da će se vratiti kod mojih roditelja, zato što zna da ondje neće upasti ni u kakvu nevolju te da će moći provoditi koliko god vremena želi za svojim računalom.

Moja mi je majka jednom prilikom čak i otvoreno rekla da mi ga, dok god je živa, više neće dati nazad (pritom je mislila da mi neće vratiti moja roditeljska prava). Moji ga roditelji favoriziraju više od bilo kojeg svog unuka (znam da su ga oni usvojili pa je zbog toga situacija nešto drugačija, ali svejedno...), a moja majka to favoriziranje odvodi na neku potpuno novu razinu, tako da apsolutno svaki njihov unuk ili unuka koji su nešto stariji mogu jasno razumjeti što se događa. Kupuje mu više poklona za rođendane ili za Božiće, nego što kupuje bilo kome drugome te za njega ne vrijede toliko stroga pravila kao za ostale.

A, to što sam se odrekla vlastitoga sina bila je jedna od najgorih odluka u mom životu. Ne mogu ga odgajati na način na koji ja to želim te nemam apsolutno nikakvo pravo glasa kad je riječ o donošenju odluka koje se tiču njegova života, iako bih i dalje trebala biti jednako važan dio tog istog života.

'U isto se vrijeme želim boriti za njega, ali i nastaviti dalje s vlastitim životom sa svojim suprugom i preostalo dvoje djece'

Teško je i boli kad se morate truditi oko djeteta kojem uopće nije stalo do vas i koje na vas ne gleda kao na vlastitu majku. Mislila sam da će odluka oko usvajanja za njega, barem u okolnostima u kakvima smo se tada nalazili, biti najbolja moguća, no ispalo je potpuno suprotno - i sad ga želim nazad.

No, u isto vrijeme, iskreno, samo želim nastaviti dalje s vlastitim životom.

Moj suprug i ja imamo velike planove oko toga da, za početak, napustimo ovaj užasan grad. Također, imam još dvoje djece o kojima trebam brinuti i koje trebam paziti - dvoje djece koja zaista trebaju i žele svoju mamu.

Stoga, ja sam trenutno na gubitku. Trebam li odustati od djeteta koje me ne želi ili pak trebam odustati od snova oko toga da svojoj obitelji pružim bolji i kvalitetniji život? Također, da se ovdje radi o normalnom slučaju usvajanja, a ne ovakvom, između članova obitelji, možda bi mi bilo lakše otići..."

Izvor: Your Tango