Imaju velike glave s velikim očima (a to i Disney zna da podsvjesno smatramo slatkim i neodoljivim), njihov miris potiče lučenje hormona sreće i povezanosti... No sve to je itekako dobro programirano – jedino tako bebe mogu isključiti našu logiku i učiniti da ih zavolimo najviše na svijetu. Da nam to radi itko drugi rekli bismo da su mučitelji. I to ne kao "joj dosadni lik u autobusu" mučitelj nego "afrički diktator s kompleksom boga" mučitelji.
Ova nevina, bespomoćna mala stvorenja su kriva za zločin, tako loš da je U.N. skupio 136 zemalja da ratificiraju sporazum kojim zabranjuju ono što nam bebe rade.
1. Deprivacija sna
Kako to ispitivači čine:
Spavanje je jedina stvar koja sprečava da se naš, (koliko-toliko) normal svijet pretvori u svijet Mortal kombata. Ako nam je spavanje uskraćeno čak i relativno kratko, brzo se spuštamo na evolucijskoj ljestvici.
Američki senat je izdao dokument na 6000 stranica u kojem odbor za obavještajne službe tvrdi da CIA koristi neispavanost kao dio svoje "poboljšane tehnike ispitivanja", odnosno torture. Zatvorenicima su uskraćivali san i po 180 sati. Odnosno nisu smjeli spavati više od tjedan dana. Kako ne bi zaspali, zatvorenici su često okovan stojeći ili postavljeni u "stresne položaje" (o tome nešto kasnije).
Cilj torture je kako su nedavne studije pokazale, da svega je 24 sata takve torture (neispavanosti u kombinaciji s ostalim metodama) može "zdrave pojedince dovesti do stanja sličnog šizofreniji." Ova tehnika se koristi (ili kako CIA tvrdi koristila) kako bi slomili zatvorenika i kako bi dao informacije. Iako je vjerojatno do trenutka kad progovori lud k'o šlapa.
Kako to djeca čine:
Postoji nekoliko sretnika odn. parova s bebama koje, čini se, prvih šest mjeseci samo spavaju. To su oni koji su se još uvijek u stanju nasmijati i dalje uživati u životu. Iako ih ostali (novopečeni) roditelji mrze.
Prije svega jer njih je njihova predraga beba budila svakih sat vremena tijekom šest tjedana. Sve dok se roditelji nisu pretvorili u ruševine.
Zakoni, naravno, zabranjuju takav tretman, prije svega UN-ova Konvencija, u kojoj se navodi da žele " učinkovitiju borbu protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja u cijelom svijetu. " No, očito, bebe imaju diplomatski imunitet.
Gledamo li na psihološke učinke bebe (koja je u fušu radi kao inkvizitor), deprivacija uzrokuje oštećenja mozga, mnogo teže obavljate rutinske zadatke a tu si i ostale nuspojave: smanjena učinkovitost i budnost, slabije pamćenje i kognitivne smetnje, napeti odnosi, smanjena kvaliteta života i povećani rizik od profesionalne i automobilske ozljede.
No, tu nastupa divan mehanizam koji je evolucija ugradila: kad se jednu noć konačno naspavate, nakon tih sedam veličanstvenih sati duboke REM faze boje su življe, zrak mirisniji i okusi ukusniji. A najčudnije od svega je golema ljubav prema svim živim bićima, uključujući i malog terorista u peleni. Mislite da je beba dala predah da bi vama bilo bolje? Varate se - u tom trenutku, dat će joj sve što poželi. Poglavito puno pusa.
2. Samica
Kako to ispitivači čine:
"Jednostavno, kako biste funkcionirali kao normalno ljudsko biće, morate imati pristup interakciji s ljudima.", kaže dr. Atul Gawande. Dakle, uskraćivanje kontakta izaziva duboku, psihološku štetu koju je teško ili nemoguće popraviti.
Možda je najbolja ilustracija svjetočanstvo Marokanca Ahmeda Errachidija koji je proveo četiri godine u samici u Camp Echo (Guantanamo): "To je mjesto gdje sam naprosto slomio; nisam mogao vidjeti nebo, nisam mogao vidjeti sunce; mnogo mjeseci nisam mogao vidjeti druge zatvorenike... nisam znao što radim. " Postao je toliko očajan da je zaplakao od sreće kad je kolonija mrava osnovala koloniju u njegovoj ćeliji: "Ta prekrasna stvorenja su me posjećivala u mom me(n)talnom zatvoru, donoseći nadu i život."
Zatvorenici se čuvaju u stanicama 2 X 2,5 X 3 metra, 23 sata na dan, uz jedan sat vani, sami. U zatvoru se samica koristi kao dodatan oblik kazne, a u Guantanamu, (u kojem se drže navodni teroristi) CIA je samice preimenovala u "ćelije za jednu osobu" kako bi izbjegli prigovore za nehumani tretman zatvorenika (na koje se ionako ne obaziru). Tako baš kao i bebe, izbjegavaju ikakvu kaznu za zlostavljanje.
Kako to djeca čine:
Teško je biti tata. Moraš uskladiti posao i obitelj, dati sve od sebe da podržiš svoju ženu, i radovati se svaki put kad ti pruži mali zavežljaj koji ima pola tvog DNK
No mamama je eksponencijalno gore.
Da, one su na porodiljnom. No to nije olakšanje nego samo još jedan oblik mučenja. Tate odlaze na posao i barem se nekoliko sati na dan prave da su normalni ljudi (tj barem razgovaraju s odraslima). Mame su tu cijelo vrijeme. A prvih mjesec, dva jedina interakcija joj je ona sa suprugom (koji se ionako, načet deprivacijom sna teško može nazvati čovjekom). Ne pomaže previše ni mobitel ni rodbina koja dolazi u posjet.
I onda dolazi onaj blaženi trenutak kad tata preuzima i mama je barem na nekoliko sati slobodna otići u svijet izvan četiri zida. Ona bi razgovarala s bilo kime o bilo čemu, a sve prijateljice, rodbina; svi je dočekuju pitanjem: "Kako je beba? "
Pa, beba je sasvim dobro obzirom na to da je postigla što je htjela: ako su ikada postojale dileme da će ikada više biti normalno ljudsko biće, mami je sada jasno da je ona nebitna, kao i čitav život prije bebe i da joj se život vrti oko malog diktatora.
3. Zlostavljanje bukom
Kako to ispitivači čine:
Pored fotografija mučenih zatvorenika iz zloglasnog Abu Ghraiba, procurile su i priče kako su Amerikanci neprestano puštali pjesmu "I love you" iz dječje serije Dinosaur Barney. Sve dok svi nisu priznali sve. Neki američki TV kanali su to ismijavali, ističući kako je svaki roditelj to prošao s djecom. I tu su itekako u pravu. No to ne znači da su patnje bile išta manje, nego da (i) roditelji pate od PTSP-a
Mučenje zvukom, kako se koristi u Guantanamo i Abu Ghraibu, uključuje neprekidno puštanje eklektičnog miksa glazbe (uključujući Metallice Enter Sandman i, naravno, Barneya) pri ekstremno velikim jačinama (većim od 79 decibela) danima , tjedna...
Tako glazba postaje fizički prisutnost, a reakcija organizma je da ju pokuša ukloniti.
Kako svjedoči narednik Mark Hadsell iz američke jedinice za psihološke operacije: "Ti ljudi nikad nisu čuli Heavy metal, ne mogu ga podnijeti. Ako ga puštate 24 sata, vaš mozak i tijelo počinje slabije funkcionirati, tijek misli usporava i tvoja volja je slomljena. To je trenutak u kojem smo išli razgovarati s njima. "
Kako to djeca čine:
Bebe, s druge strane, vole buku. Došla su iz utrobe, što je tiho taman koliko i na koncertu Pink Floyda. Zato i šušškamo kad nastojimo uspavati bebu - to je slično zvuku kojeg je slušala u maternici gdje je devet mjeseci provela nadohvat ruke od majčinog srca, pluća i želuca. A ni jedan od tih organa nije baš tih.
Većini roditelja, jedini predah od neumornog prosvjedovanja protiv nepravde u svijetu je neki "bijeli šum", odnosno buka, što glasniji to bolji. "Na njenoj top listi vodili su usisavač, avion, i sušilo za kosu" prisjeća se jedan tata.
Ako ste pomislili: "To ne zvuči tako loše, uvijek ste mogli isklučiti kad je zaspala", varate se. Kako se prisjeća tata (a nije jedini) "Morali smo to sranje puštati cijelu noć ako smo željeli i najmanje šanse da ubijemo oko. Ozbiljno, ženi se jednom nakon dva sata potrošila baterija na mobitelu i istog trena se probudila i počela plakati".
Svakako je bolje slušati usisivač šest sati nego vašeg potomka kako vrišti. No i dalje uništava, psihički, fizički, mentalno.
Mučenje zvukom, kako to definira dr Hernan Reyes, "ne može se smatrati zlostavljanjem ako se provodi samostalno", ali kada se "primjenjuje u kombinaciji s drugim tehnikama, kumulativno i / ili tijekom dugo vremena je zlostavljanje" A koje su zapravo posljedice?
Prije svega, postajete sirovi, lopta izloženih nervnih vlakana. U kombinaciji s nedostatkom sna, nakon što je cijelu noć svirao bijeli šum ostaje nadr... pardon živčana, nestrpljiva osoba spremna na obračun. I naravno, potpuno ste nesposobni razmišljati. Mislite da pretjerujemo?
Pustite ovo, što glasnije to bolje , a zatim pogledajte ako možete zapisati sve namirnice koje trebate kupiti, napisati e-mail ili, k vragu, sjetiti se kako se uopće zovete. I tako danima...
4.Stresni položaji
Kako to ispitivači čine:
Stresni položaji su pozicije u kojoj ste stavili dodatni pritisak na manje skupine mišića. Dakle, na prvi pogled, to je tek malo neugodno, ali nakon nekog vremena, nastaje žestoka bol. U Guantanamu, stres pozicije su korišteni kao dio duljeg procesa "razbijanje" pritvorenika.
Oni se prije svega koriste kao sredstvo neispavanosti (pokušajte zaspati kad cijela skupina mišića vrišti na vas čim se opustite), i kao pritisak između više konvencionalnih "epizoda" mučenja (kao što je waterboarding).
Cilj je jednostavan: Ne popustiti pritisak. Zajedno s neispavanosti, to ima neočekivan učinak: Mnogi zatvorenici oslabe i nastupaju halucinacije.
Bebe su daleko učinkovitiji.
Kako to djeca čine:
Taman kada mislite da ste savladali sve tajne roditeljstva ( tj potpisali mirovni sporazum s najdražom osobom na svijetu), počinje sasvim nova metoda mučenja. Stavljanje bebe na spavanje je znanost, umjetnost i obrt sve u jednom, jer sve što je funkcioniralo, neće. Čini vam se da je jedina konstanta to što ju morate držati u nemogućim pozicijama ( nemogućim za vas, naravno)
Položaj se može mijenjati iz dana u dan, ali svaki od njih je osmišljen kako bi uzrokovati najviše boli za najduži put."Morao sam je držati u ispruženim rukama, ni slučajno da bi mi dotakla krilo. Onda na ramenu dok sjedim. Ili moja omiljena, tako da sjedim, nagnut na jednu stranu dok joj je glava na mom laktu, a noge u krilu. Morao sam biti nagnut jer ako sam se pomaknuo istog trena bi se probudila", prisjeća se tata koji dodaje kako je svoju prekrasnu kćer morao držati cijelo vrijeme. Gladan si? Drži me. Ideš na WC? To nije razlog da me spustiš. Nešto bi pojeo? Ako me spustiš počet ću...
Da, prekrasno je držati bebu u naručju. No to što sve morate jednom rukom, dok u drugoj 10 sati na dan držite svoju radost od 5 kg ostavlja vas slomljene, s upalom mišića za koje niste ni znali da postoje...
