Statistike pokazuju kako je oko 25 posto djece između 13 i 18 godina anksiozno, a nikad nije liječeno. Samim time su kao odrasli imali više problema. Dobra je vijest da postoje određeni znakovi po kojima se može prepoznati anksioznost, čak i kod djece. Promjene raspoloženja, neobično ponašanje, sramežljivost ili pak nervoza samo su neki od znakova. Također, postoje određene fraze koje djeca govore, a koje upućuju na anksioznost, piše Providr.
„Što nije u redu sa mnom“
Djeca su zbunjena pa pitaju svoje roditelje zašto su tako čudna i što nije u redu s njima. Ako primjećuješ da tvoje dijete stalno koristi ovu frazu, vrijeme je za zabrinutost.
„Umoran sam“
Djeca su po prirodi vrlo živahna. Uvijek su raspoložena za igru pa ako odbiju igranje i kažu kako su preumorni, možda su jednostavno umorni od nekih briga ili pak problema izazvanih anksioznošću.
„Ne želim ići“
Još je jedan znak kad dijete uvijek odbija odlazak na neke događaje ili na primjer kad odbija ići u školu. Žele ostati doma u miru i ne žele se isticati niti družiti s ljudima. Čim su izvan svoje zone komfora njihova se anksioznost aktivira.
„Oprosti“
Normalno je da se ispriča za stvari koje je napravilo krivo, ali ako se tvoje dijete prečesto ispričava onda nešto možda baš i nije u potpunom redu.
„Kad ćemo otići?“
U gostima ste, a dijete želi otići doma. Vjerojatno su djeca otišla na zabavu samo jer su morala i ne osjećaju se ugodno na mjestu s više ljudi.
„Nemoj ići“
Normalno je da su djeca vezana uz svoje roditelje, no ako se ne želi odvojiti od tebe nikad to je još jedan znak anksioznosti.
„Ostavi upaljeno svijetlo“
Jedna stvar je kad se djeca boje mraka, a drugo je kad imaju noćne more zbog mraka. Kad dijete u spavaćoj sobi ima upaljeno svijetlo, ali svejedno želi da ostaviš upaljeno i ono u hodniku, možda ima probleme sa spavanjem koji mu izazivaju nervozu.
„Ne osjećam se dobro“
Ako se dijete jednom mjesečno žali kako mu nije dobro, a tebi izgleda potpuno zdravo, vjerojatno ima probleme u školi koji mu uzrokuju toliku nervozu da ne želi ići. Neki veliki test je izvrstan primjer ove situacije.
Mnoge stvari koje djeca izgovaraju mogu biti prvi znakovi anksioznosti, ali isto tako ne moraju značiti ništa. Važno je da oba roditelja popričaju s djecom o svim njihovim problemima i onda po potrebi posjete zajedno stručnjaka. Treba ih naučiti da se povjeravaju i razgovaraju o emocijama i sve će biti puno lakše.
