Kontrola nad pražnjenjem crijeva
Djetetu se često nudi tuta koja bi ga trebala dodatno stimulirati na odgovarajuću uporabu i defekaciju.
Razni oblici, boje i zvučni efekati trebali bi motivirati dijete da nauči tehniku defekacije te da zavoli prazniti svoje crijevo. Svaki uspješni pokušaj nagrađen je pljeskom, zagrljajima i poljupcima. Sve govori kako je defekacija nešto što može djetetu priskrbiti enormnu pažnju ukućana. I ne samo to, dijete shvaća da je pronašlo vrlo snažno sredstvo kako može upravljati roditeljskom pažnjom i emocijama, sredstvo kojim poput prekidača "pali i gasi" roditeljsku brigu.
Roditelji često nastavljaju započetu igru i uvode nove sadržaje, nagrade i nakratko uspijevaju polučiti dobar rezultat. Ali nažalost on traje tako dugo dok traje zanimanje djeteta za novinu.
Za ispravno razumijevanje navedenih zbivanja treba naglasiti da se sve događa na nesvjesnoj razini. Dijete nesvjesno traži roditeljsku pažnju. U ovom slučaju dobiva je u izobilju kada treba isprazniti debelo crijevo.
Gledano sa strane, roditelji koji su strašno zabrinuti zbog ovoga problema pristupaju djetetu neprimjereno njegovom stupnju razvoja. Uporno pokušavaju objasniti djetetu od 3 ili ponekad 5 godina čemu služi tuta. Istovremeno, dijete bez problema koristi videorekorder ili mobitel. Upravo na ovom mjestu treba načiniti iskorak. Djetetu treba pristupati na odgovarajućoj razini i s odgovarajućim sadržajima.
Naime, defekacija je čin koji ne treba pratiti šarenilo drugih "ukrasa" (stimulatora) jer ubrzo postaju predmetom igre i "nagađanja" s roditeljima. S druge strane, dijete je u potpunosti sposobno preuzeti odgovornost za svoje osnovne funkcije. Ako osjeća potrebu za defekacijom, to može samostalno i napraviti.
Ako to napravi u gaćice, bit će zamazano i širit će neugodne mirise. To je prirodni put kojim će taj negativni signal utjecati na uspostavu kontrole nad pražnjenjem crijeva.
Djetetu treba jasno dati do znanja da problem defekacije ne može biti predmetom igre "pogađanja" ili pridobivanja nečije pažnje.
U svakodnevnoj njezi roditelji trebaju u potpunosti isključiti emocionalne reakcije kada se susreću s ovim problemom.
Preporučam da pranje i presvlačenje čine kako bi to činila njegovateljica u vrtiću ili sestra u bolnici. Time stiže neverbalna poruka: ako su gaćice pune, dobivaš samo osjećaj zamazanosti, neugodni miris i pranje. Nema više toplih riječi uvjeravanja (potpuno je isto i kod špotanja); "prekidač" više ne radi.
Enkopreza - nevoljno ispuštanje stolice
Koji puta se u odraslijoj dobi (predškolska ili rana školska dob) događa da dijete namjerno zadržava stolicu. Kod napona dijete cupka, stišće nogice i plače čime izaziva burnu reakciju okoline. Izvrsno, "prekidač" i ovdje radi. I što je više zamolbi da sjedne na zahod, ili što je više prijekora - to je veća potreba za roditeljskom reakcijom i pažnjom.
Zadržavanjem stolica postaje sve tvrđa, pa kada defekacija i nastupi, postaje bolna. Jedan razlog više da se suspregnu pozivi za defekaciju.
Često se događa da formirani dio stolice dijete ispusti van do pola i potom ga vrati natrag pri čemu stalno prlja gaćice. Zbog straha od defekacije, djeca počinju izbjegavati hranu jer postaju svjesna da što više jedu, imaju i više problema s defekacijom.
Naravno, roditelji teško ostaju smireni kada dijete školske dobi stalno ima zamazane gaćice i širi neugodni miris. Polako gube kontrolu nad svojim emocijama i počinju sumnjati u organsku bolest djeteta. Često misle da je njihovo dijete psihički nedovoljno razvijeno, a jedan dio njih sumnja na neurološke bolesti ili bolest debelog crijeva.
Zbog neredovitog pražnjenja, u crijevu se nakupljaju fekalne mase i šire debelo crijevo. Time se smanjuje njegova sposobnost potiskivanja sadržaja prema izlaznom dijelu te se zastoj stolice pogoršava.
Ovdje je opisano ispreplitanje problema tjelesne i emocionalne naravi - kako se zbog primarno emocionalnih razloga događaju promjene (širenje debelog crijeva, stvrdnjavanje stolice, pogoršanje opstipacije) koje povratno dalje pogoršavaju emocionalne probleme i uzrokuju začarani krug iz kojeg je katkada teško izaći.
Emocionalni pristup roditelja mora biti potpuno neutralan, niti topao niti hladan. Zapamtite, roditeljske emocije "hrane" ovaj problem.
Stolica se mora regulirati i najčešće se daju sredstva za razmekšavanje stolice (mliječni šećer) kako bi stolica postala rijetka i kašasta te se uvodi prehrana s puno ostataka (time se povećava masa koju crijevo potiskuje van i sprečava se zastoj stolice zbog malog volumena unešene hrane). Takvu stolicu nije moguće zadržavati, a defekacije više nisu bolne kao kod tvrde stolice.
Refleks straha od bolne defekacije s vremenom pada u zaborav i dijete nauči opuštati vanjski mišić debelog crijeva kada osjeti nagon na defekaciju. Crijevo se postupno sužava i raste učinkovitost potiskivanja sadržaja.
I u ovoj situaciji treba imati potpuno otvoreni pristup i ne trebaju se podcjenjivati djetetove intelektualne sposobnosti. Svako upozorenje da treba ići na WC nosi poruku: ti nisi sposoban shvatiti da trebaš ići na WC; ili ne znaš kako ćeš riješiti svoj problem; ili ne smeta ti kada si prljav i smrdiš.
Poruka je strašna. Govori djetetu da je nesposobno preuzeti odgovornost za elementarnu funkciju svoga tijela, da je mentalno zaostalo te donosi strašni osjećaj krivnje. Sve to pada na primarno krhku emocionalnu podlogu i dijete se osjeća još gore. Tada rabi prirodni refleks - još se čvršće privija uz majku i oca. Problem se pogoršava, a roditeljske emocije postaju još zatvoreniji začarani krug.
Odgovorio: Doc. prim. dr. sc. Milivoj Jovančević pedijatar
