"Uvijek sam bila kompetitivna. Zivot vidim kao niz prepreka koje moram prevladati. Jos u skoli prijateljica i ja rangirale smo ostale djevojke po izvrsnosti, a nas dvije uvijek bismo zauzele prva mjesta. Bila sam uspjesna u svemu: polagala sam ispite, bila sam pristojna prema odraslima, usla sam u sportsku ekipu, upisala dobar fakultet.
Psiholozi tvrde da zene poput mene imaju problema kada isti natjecateljski duh primijene i na trudnocu. Na poslu sam funkcionirala ovako: priprema, dogadaj, odmor i opet ispocetka. Kada sam s 33 pocela stvarati obitelj, cinilo mi se logicno slijediti isti obrazac.
Sve je pocelo vec s testom na trudnocu. Mislila sam da kontroliram svoju plodnost, no zapravo mi se samo posrecilo. Porod se savrseno uklapa u "model prevladavanja prepreka" i zenama postaje opsesija. To majcinstvo pretvara u test koji cete ili proci ili ne, ne razmisljajuci sto ce biti nakon poroda.
Kao svaka pametna djevojka, pocela sam istrazivati. Upisala sam se na skupi prenatalni tecaj i nakupovala desetke knjiga. Pogledala sam bezbroj snimki poroda, ali uvijek sam izbjegavala snimke carskog reza - on nije bio opcija. Najveca briga mi je bila hoce li u bolnici biti slobodnog bazena za porod, jer sam, naravno, odlucila roditi u vodi.
Trudnoca mi je bila laka, nisam imala mucnine, sto sam pripisala svojoj sposobnosti, a ne sreci. Bila sam uvjerena da cu roditi tocno na termin, a epiduralna nije dolazila u obzir. Termin je dosao i prosao, kao rani nagovjestaj da postoje stvari koje ne mogu kontrolirati.
Naposljetku, trudovi su poceli i otisla sam u bolnicu, dobila svoj prestizni bazen i mislila sam da nista ne moze poci po zlu. Prevarila sam se. U plodnoj vodi bilo je stolice, a moja beba je imala ubrzane otkucaje srce. Ocito je bila u nevolji.
Uskoro su me stavili na drip, a za epiduralnu sam preklinjala! Nakon neuspjesnog tiskanja, porodnicar je rekao da cu morati na carski, a ja sam rekla: "Da, izvadite mi ga kroz nos ako treba!" Na veliko ponizenje, moj prvorodenac izrezan je iz mene.
To je bilo sve sto nisam zeljela da se dogodi, no kada sam vidjela svoga sina, nije me bilo briga. Nazalost, ovo iskustvo nije bilo dovoljno da ugasi moju manijakalnu zelju za uspjehom. Moralo se dogoditi nesto mnogo gore.
Iako tek operirana, radila sam kucanske poslove zeleci dokazati da me majcinstvo uopce nije promijenilo. Patronazna sestra prestala nas je provjeravati, zadivljena kako "prekrasno dojim". Ali nisam prekrasno dojila.
William uopce nije dobivao mlijeko, a ja, zaslijepljena svojim uspjehom, nisam to primijetila. Kad se patronazna sestra vratila za nekoliko dana, uvidjela je da je William jako izgubio na tezini i hitno je odvezen u bolnicu. Bio je dehidriran, a razina natrija u krvi bila je toliko visoka da je mogla dovesti do otkazivanja bubrega, amputacije, pa cak i smrti.
Moj suprug je odvjetnik, jednako kompetitivan kao i ja. Nije nam padalo napamet odvesti bebu u bolnicu kada smo primijetili da pada na tezini i biti jedni od "onih" roditelja koji odmah panicare.
Cesto sam razmisljala "sto ako" i "da sam barem" dok sam cekala da moje dijete ozdravi. Prvi put sam pozeljela da ne bude savrsen, samo da prezivi. Svi vam kazu da ce vas majcinstvo promijeniti, no ja sam uporno zeljela ostati ista. William se potpuno oporavio, a sada, nakon deset godina i s nekoliko djece vise, znam da je zaista jedino vazno da vase dijete bude zivo i zdravo."
