"Tjedan dana prije stravičnog događaja u školi u Parklandu na Floridi, gdje je u školskoj pucnjavi ubijeno 17-ero ljudi, moj je sin izgubio privilegije koje je imao kad su u pitanju video igrice. Grayja, koji danas ima sedam godina, sa svijetom video igara upoznao je njegov 10-godišnji bratić tijekom jednih praznika, pa me kasnije molio i nagovarao da mu dopustim da ih igra. A igrice koje je najviše htio igrati bile su one koje uključuju oružje i pucnjavu. I to ne one apstraktne, pikselizirane, 'nevine' igrice uz koje sam ja odrastala, već igrice u kojima je on vojnik koji ima ogromnu puštu i koristi je da bi ubijao druge ljude.
Igrice koje prve iskaču na tim besplatnim internetskim stranicama na kojima je njegov bratić obično igrao imaju imena poput; Masked Forces, Bullet Force, Combat Reloaded, Pixel Gun Apocalypse, Afghan Survival, and Ghost Sniper. "Zaboravi", rekla sam Grayju kad me prvi put upitao smije li ih igrati. On jako dobro zna što cijela naša obitelj misli o o oružju. Dopuštamo mu da se igra vodenim pištoljima, ali sama ta ideja dječaka koji stoji iza toliko realističnog, ubojitog oružja nam je previše uznemirujuća, posebice u vremenima u kojima trenutno živimo. Mi u obitelji imamo stroga pravila i zabrane protiv toga da se u bilo koga uperuje bilo što što bi moglo simbolizirati neku vrstu oružja - čak i ako to nešto ne puca. Na kraju smo Grayju dozvolili da igra Minecraft, igru u kojoj se puca u zombije i životinje ne toliko učinkovitim vrstama oružja. A glavni fokus ove igre nije pucanje i ubijanje, već izgrađivanje. No, naš je sin postao opsjednut pucnjavom, pa je potajno počeo odlaziti na one besplatne internetske stranice i igrao razne druge igre. Na kraju smo mu morali zabraniti bilo kakvo igranje igara.
Njegov interes prema oružju zabrinjava nas zapravo još otkako je bio klinac od tri ili četiri godine. Kad smo mu jasno dali do znanja da mu nećemo kupovati igračke oružje, preklinjao nas je, i na kraju i nagovorio, da mu nabavimo Nerfov samostrel. Jednom je napeo taj samostrel, uperio ga prema licu svoje sestre i upitao je: "Želiš li da ti ovo ispalim u lice?" (Nakon toga smo mu ga oduzeli.) I upravo zbog takvih trenutaka srce mi svaki puta preskoči; jer jasno vidim koliko se u njemu poveća ta želja da bude dominantan i iznad svih kad u ruci drži neko oružje. Ne želi on zaista ozlijediti svoju sestru, ali kao i većina djece, želi iskušati taj neki osjećaj straha. Ali, gdje će podvući crtu? Što od njega mogu očekivati?
'Dok su moje dvije kćeri zaljubljene u ples, šljokice i životinje, moj je sin zaljubljen u oružje'
Ja sam, između ostaloga, profesorica rodnih studija. I prije nego sam dobila djecu, čvrsto sam vjerovala u ulogu brige prije nego u ulogu prirode kad su u pitanju rodne uloge. Vjerovala sam da djeca uče od ljudi oko sebe, da djeca ponašanja uče iz medija, iz reklama... Vjerovala sam da i dječaci i djevojčice te čvrste uloge muškosti, agresije i titula uče iz kulture i svijeta oko njih.
A zatim sam dobila sina i dvije kćeri. Oboje su odgajani od strane mene i moje partnerice, a i jedna i druga smo profesorice te smo se trudile odgajati ih u miroljubivom okruženju gdje se korištenje medija strogo nadzire. No, za razliku od mojih kćeri koje obožavaju ples, šljokice i životinje, Gray je s druge strane pokazivao iznimnu zainteresiranost za nasilje i oružje još od najranijih dana. Također, on, od svih, ima najkraći fitilj i brzo se naljuti. A upravo ta kombinacija - njegova zainteresiranost kad mu djed priča lovačke pustolovine i tendencija da se vrlo brzo naljuti - me užasno zabrinjava. Ne znam što je od toga normalno za njegovu dob, a što predstavlja konkretan problem koji je samo njegov i specifičan.
Vrlo je poznata činjenica među roditeljima koji imaju mušku djecu, a koja se potvrđuje na svakom našem ponovnom sastanku na dječjem igralištu, da će dječaci sve što mogu pretvoriti u 'oružje' bez obzira na to kako ih odgajate. Kao i većina dječaka njegove dobi, i Gray je sposoban sve što iole ima oblik pištolja - vješalicu, Lego igračke, nastavak za usisavač - pretvoriti u oružje. I ne postoji ništa prviše neobično ni novo u toj njegovoj fascinaciji. No, to saznanje mi baš previše i ne pomaže u ovakvim teškim trenucima nakon masovne pucnjave, kad su mi društvene mreže prepune užasavajućih fotografija ubijene djece, prestravljenih obitelji i traumatiziranih preživjelih; dok u isto vrijeme Gray u drugog klinca na igralištu uperuje 'zamišljeni' pištolj i pritom stvara glasove ispaljivanja imaginarnog metka.
'Nije da ja ne razumijem kako je to kad te privlači oružje. Jako dobro razumijem'
Gray ne zna što se dogodilo u Newtonu. Ne zna što se dogodilo u Parklandu. Uspio je uhvatiti dijelić priloga o pucnjavi u noćnom klubu Pulse, ali sam ja odmah promijenila program, a kad sam mu objasnila da se ondje dogodilo "nešto jako tužno", nije me više ništa ispitivao. Njemu je tek sedam godina, a moj je posao, kao roditelja, da ga štitim od informacija o događajima kao što su masovne pucnjave.
Ali, ako s njime ne mogu razgovarati o statusu oružja i oružanog nasilja, kako bih mu onda trebala objasniti koliko mi je teško kad ga vidim kako u svoju sestru uperuje igračke u obliku oružja - a posebice kad to radi iz čistog bijesa?
Nije da ja ne razumijem kako je to kad te privlači oružje. Jako dobro razumijem. Kad sam imala 11 godina, roditelji su me poslali u ženski kamp u Sjevernoj Karolini koji je specijaliziran za jahanje. I dok me konji baš i nisu previše zanimali, apsolutno sam se zaljubila u oružje. Naučila sam kako očistiti, napuniti i pucati iz 22-kalibarske puške. Prema riječima naše tamošnje savjetnice, Nancy, ja sam bila jedna od najpreciznijih pucačica. Voljela sam pucati. Preskočila bih svako jahanje kako bih što dulje mogla vrijeme provoditi na satovima pucanja, a Nancy me nikada nije prijavila. I zatim sam postala iznimno dobra u tome. I nisam mogla vjerovati da mi netko zaista dopušta da radim nešto toliko opasno. I da sam u tome toliko uspješna. No, ja sam oduvijek znala da postoji razlika između korištenja oružja kad to radim u kontroliranim uvjetima i između groznog nasilja koje se događa na ulicama gradova diljem zemlje.
'Zaista bih radije voljela da moj sin nauči pucati iz prave pušte u kontroliranim uvjetima nego da igra nasilne video igrice'
I želim da i Gray dobije takvo iskustvo ako to želi. Kad malo odraste, želim mu pronaći kamp koji je specijaliziran za pucanje, ali u sportskim i rekreativnim terminima. Želim da ondje drži i puca iz pravog oružja. Jer, svatko od nas jako dobro zna koliko je djeci uzbudljivo baviti se onime što je zabranjeno. A ovakvi sportovi, čini mi se, mogu uvelike pomoći djeci kao što je Gray, da nauče kontrolirati svoje emocije. Jer, da bi naučio precizno pucati, moraš biti iznimno miran. Moraš naučiti kako umiriti vlastito tijelo, ali i glavu. Sjećam se da sam se tada, u kampu, kad bih pucala, osjećala toliko smirenom kao što se sada, primjerice, osjećam nakon satova joge.
I zaista bih radije voljela da moj sin nauči pucati iz prave pušte u kontroliranim uvjetima, gdje je mora naučiti pažljivo očistiti i ponovno napuniti, nego da igra nasilne video igrice gdje ubija imaginarne ljude imaginarnim oružjem bez ikakvog opreza i razmišljanja. Radije bih da nauči pucati iz pravog oružja, pravim mecima, u simuliranu osobu kao metu, koja, kao rezultat, nakon što on ispuca metak padne na pod i 'imaginarno' krvari. Jer, postoji nešto nevjerojatno realistično u tim video igricama, nešto što igrače uči brutalnosti umjesto vještini. Znam da će Gray kad tad otkriti i igricu Call of Duty, ali do tada ću ga zaista pokušati zaštititi od igrica koje zatupljuju ljude svojim konceptom krvoprolića, a isto ću ga tako nastaviti štititi i od užasavajućih vjesti.
'Najviše sam zabrinuta zbog toga što će uskoro doći dan kad ga ja više neću moći štititi'
Ne bojim se da će moj sin kao odrasla osoba postati entuzijastičan oko oružja. Ne bojim se da bi on mogao postati ubojica i počinitelj ovakvih groznih zločina. Jer, nasilje je obično produkt nekontroliranog bijesa, a Gray ima roditelje koji su edukatori i koji znaju kako taj bijes prepoznati i pomoći mu da ga otpusti. Mi ga učimo svijetu u kojem postojimo 'mi', a ne 'mi protiv njih'. Empatija je ključna vrijednost kojoj ga učimo kod kuće, ali i kojoj ga uče u njegovoj školi. Zaista se trudim naučiti ga da to što je muško ne znači da se od njega očekuju određene stvari, i zaista se trudimo učiti ga životu u kulturi koja potiče pluralizam i koja spaja, umjesto da razdvaja. On ima ogromnu obitelj i mnogo brižnih i pametnih ljudi koji ga uče i koji brinu o njegovom razvoju. I sretni smo što imamo različite izvore pomoći koje možemo 'upotrijebiti' ako primijetimo bilo kakve znakove za uzbunu.
No, ono zbog čega sam zabrinuta jest činjenica da će uskoro doći dan kad ga više neću moći štititi od vijesti u novinama, na televiziji, na internetu. Moj će sin uskoro razumijeti da, unatoč tome što mu ja govorim, zaista postoje ljudi koji ne žele odvojiti imaginarni svijet nasilnih video igrica i moći koju imaju u njima od stvarnog ubijanja nevinih ljudi. A najgore od svega je to što se opasno oružje najnormalnije prodaje u trgovinama, i da ga može kupiti svatko tko to poželi te da naša Vlada uporno odbija izglasati zakon koji će našu djecu zaštititi od toga. I da se oružani zločini i nasilje događaju redovito, a ne tek s vremena na vrijeme.
I to će ga prestraviti. Ne samo zato što će živjeti u strahu da će njega ili nekoga koga on voli netko jednog dana možda ustrijeliti. Prestravit će ga zato što mu sve to skupa neće imati nikakvog smisla. A kad me zamoli da mu ja pokušam objasniti, ja neću znati kako da to učinim", napisala je mama za The Cut.
