Ayla Heller ujutro se probudila, otišla na posao te je mislila da je pred njoj tek jedan najnormalniji dan, ali se sve ubrzo gotovo pretvorilo u prilično veliku katastrofu. Naime, Ayla je umalo izgubila svoju tada još nerođenu kćerkicu Maddy i sada ima vrlo važnu poruku za sve buduće mame i buduće roditelje općenito: Uvijek vjerujte vlastitim instinktima kad je riječ o trudnoći, jer vas zapravo vrlo rijetko varaju, a ako ih ne slušate, može se dogoditi onaj najgrozniji scenarij, piše Redbook Magazine.

Ayla je svoju priču javno objavila na svom Facebook profilu, a u tri je tjedna skupila više od 20 tisuća reakcija ljudi, dok je njena priča gotovo isto toliko puta podijeljena među korisnicima.

Evo što je mlada mama napisala i zašto je vrlo važno da sve buduće mame (ali i budući roditelji i roditelji općenito) pročitaju ovu njenu viralnu priču.

'Moja ih je mama upitala što bi se dogodilo da nisam otišla u bolnicu na vrijeme. "Malena sada ne bi bila ovdje", odgovorili su joj'

"Odlučila sam sa svima javno podijeliti priču o tome što mi se dogodilo tijekom poroda, u nadi da će moja priča možda pomoći nekome drugome jednog dana. Dan kad sam ušla u 38. tjedan trudnoće činio se kao sasvim normalan i običan dan, ujutro sam ustala, otišla na posao - sve je bilo sasvim uobičajeno. Ranije tog jutra, ipak, osjetila sam da se Maddy ne miče previše, ali sam automatski pretpostavila da joj je danas jednostavno manje aktivan dan (što se također redovito događalo). Do podneva se jednom prebacila u novi položaj, što je i dalje značilo da se previše ne miče, ali sam mislila da je dobar znak to da se barem taj jedan put pomakla. I tako je dan protjecao, a meni činjenica da se ona ne miče previše i dalje nije izgledala čudno. Sve do 19 sati navečer.

Dalton je stavio ruku na moj trbuh i pitao me je li me danas imalo udarala. Postalo mi je nelagodno, jer sam se sjetila da me do tog trenutka taj dan uopće nije udarila niti se puno pomicala. Stoga sam otišla na kupanje, popila hladan sok od naranče, Dalton mi je prepipao trbuh, a čak smo slušali i otkucaje njena srca (kojih je najnormalnije bilo) - no, i dalje se nije pomicala. Počeli smo lagano paničariti, no s obzirom na to da sam osjetila kako se jednom toga dana prebacila u novi položaj i s obzirom da smo čuli otkucaje njena srca, bili smo sigurni da je živa. Ipak, nismo znali kako postupati dalje... Nazvala sam mamu i pitala je je li takva situacija normalna, zato što nam savjeti s interneta baš i nisu previše pomogli (duhh, Ayla, to je INTERNET...). Na nekim je stranicama pisalo da bismo smjesta trebali otići liječniku, dok su drugi pisali kako je djetetu jednostavno ponestalo mjesta za udaranje i pomicanje. Moja je mama, ipak, bila uporna te mi je predložila da odem liječniku ili da barem nazovem svoju babicu. Nazvala sam je, ostavila joj poruku u govornoj pošti, a ubrzo nakon toga ona me nazvala nazad i rekla da me čeka mjesto u rađaoni.

Čim sam stigla ondje, prikopčali su me na monitore, kako bi mogli promatrati svaki pokret naše bebe. Ponovno su mi dali sok od naranče, led, okretali me na ovu pa na onu stranu, namještali me... U jednom su mi trenutku krevet namjestili tako da su mi trbuh i noge bili u istoj ravnini, dok mi je gornji dio tijela bio nekako čudno svinut. Nakon otprilike 30 ili 40 minuta, rekli su mi da je babica na putu i da uskoro stiže (moja je mama znala da to i nije toliko pozitivna vijest, pa je sve članove obitelji poslala u bolnicu na vrijeme). Čim je stigla, moja me babica obavijestila da se sve ne odvija baš onako kako bi se trebalo odvijati te me pripremila na to da ću vjerojatno morati ići na prisilni carski rez, već noćas. Nekontrolirano sam se tresla, ali sam bila u previše ogromnom šoku da bih uopće mogla emocionalno odreagirati na sve što se događalo. Rekli su nam da će je, ukoliko bude ikakvih po život opasnih posljedica za Maddy (za što je postojala velika vjerojatnost) smjesta morati odvesti u bolnicu Randall. Nisam znala što se događa, a onda sam čula kako moja babica dogovara da me se hitno prebaci u operacijsku salu.

Dali su mi spinalnu anesteziju i prije nego je Dalton uopće uspio doći u operacijsku sobu, porod je počeo. Maddy je izašla van i najnormalnije zaplakala, ali joj je bila potrebna dodatna doza kisika. Nakon još 40-ak minuta, Maddy i mene odveli su iz operacijske sale u našu bolničku sobu. Ondje su me obavijestili da mi je posteljica preuranjeno ostarjela, da je lcificirala te je, drugim riječima, jednostavno prerano 'odustala'. (Također su mi rekli da nemaju pojma zašto se to dogodilo te da ne postoji način kojim sam to mogla spriječiti). Zbog toga Maddy nije primala količine kisika i hrane koje su joj bile potrebne, pa je iz tog razloga morala čuvati energiju i jednostavno se prestala previše pomicati. Također, to je uzrokovalo i smanjenu količinu šećera u krvi koju je Maddy imala nakon poroda, zbog čega je prvih nekoliko dana provela prikopčana na glukozni drip. Moja ih je majka upitala što bi se dogodilo da nisam otišla u bolnicu na vrijeme. "Malena sada ne bi bila ovdje", odgovorili su joj. Preživjela bi eventualno do kraja te noći...

A koja je poanta mog javnog objavljivanja ove priče? Pa, želim svima poručiti da se ovakvo što zaista MOŽE dogoditi i da se događa. Vi najbolje poznajete vlastito tijelo i znate što je normalno za vaše dijete. I ne, DJECA JEDNOSTAVNO NE OSTAJU BEZ PROSTORA ZA UDARANJE I POMICANJE. To je bio moj logičan odgovor na tu nebulozu. Bebe će uvijek udarati, bilo ondje prostora ili ne. STOGA, AKO STE U BILO KAKVOJ DVOJBI, IDITE LIJEČNIKU. IDITE U BOLNICU! IDITE U BOLNICU!! Uvijek je bolje spriječiti potencijalnu katastrofu... Jer, ja je umalo nisam spriječila... Umalo sam čekala do jutra kako bih vidjela hoće li se išta promijeniti. A da sam to napravila, pored sebe sada ne bih imala svoju malenu ljubav. Čula sam mnoge priče majki koje su na svijet donijele mrtvorođenu djecu, zato što nisu dovoljno ozbiljno shvaćale znakove koje im je njihovo tijelo slalo. A trebale su...

Oprostite što je ova objava ovoliko dugačka, no znam da ondje postoje mnogi ljudi koji nemaju pojma što se dogodilo. Tako da je ova objava za sve one koji su bili prilično znatiželjni oko toga, ali su se ujedno sramili pitati me. No, najviše od svega sam ovime htjela podići svijest budućih roditelja o tome koliko promjene u ponašanju i aktivnosti vaše bebe mogu biti ozbiljan znak. Hvala vam što ste čitali." ❤️