Teorija o agresivnoj djeci koja odrastaju u agresivne odrasle osobe u pozadini je suzbijanja bilo kakvog oblika agresije, posebno unazad petnaestak godina, ne samo u roditeljskim domovima već i u vrtićima.
No, koliko je uopće istine u toj teoriji preispitao je na svom predavanju u organizaciji Family Lab-a Hrvatska - Djeca i agresivnost, novi i opasni tabu, danski obiteljski terapeut Jesper Juul. Juul ne samo da preispituje suzbijanje agresije, već takav odgoj smatra izuzetno štetnim.
'Glavna je pretpostavka da ako ne želimo rat, ne želimo nasilje, a samim time ne želimo ni agresiju, ali agresija djeteta od dvije, tri ili pet godina, nema nikakve veze s agresijom na primjer navijačkih skupina', objašnjava Juul autor brojnih knjiga o djeci i odgoju te dodaje kako se sputavanjem djece da izbace frustracije iz sebe dobiva to da su sve više, posebno dječaci u dobi od tri do šest godina, marginalizirani te čak i to da ih se ne smatra normalnima pa i to da im predstoji neki oblik terapije. Naravno ne čudi stoga da su i istraživanja pokazala kako se djeca, posebno dječaci ne osjećaju dobro u vrtićima.
'Ono čega se svi žele riješiti je destruktivno nasilje, no ono nema smisla ako je riječ o malom djetetu, jer je kod djece od 3-6 godina ta agresivnost odraz frustracije. U toj dobi razmišljaju brže no što mogu govoriti pa postaju frustrirani i ne znaju kako drugačije to izraziti', pojasnio je Jesper Juul upozorivši kako u slučaju da od toga roditelji ili tete u vrtiću rade problem dijete postaje još isfrustriranije.
Idealna reakcija u tom slučaju savjetuje ovaj obiteljski terapeut je reći djetetu da to ne radi, ali ne ga kriviti zbog toga, već mu objasniti kako mama/tata/teta ne vole kada ih se grize/udara te da im pokuša reći u čemu je zapravo problem.
Često ovakvo agresivno ponašanje kulminira upravo u vrtićima gdje većina djece zbog roditeljskih obveza kreće s navršenih godinu dana. Juul za to ima objašnjenje.
'Vrtići su u većini slučajeva napravljeni tako da u njima nema prostora pa se djeca počinju ponašati kao kokoši stisnute u kokošinjcu', kaže Jesper Juul te dodaje kako prema njegovom iskustvo bi idealno bilo da djeca prve tri godine ne idu u vrtić već da ih čuvaju u idealnoj verziji roditelji ili bliske osobe. 'U konačnici bi to poprilično smanjilo troškove zdravstvenog i socijalnog sustava', zaključuje Juul.
Za svu djecu koja ipak nemaju izbora te krenu u vrtić, Juul savjetuje dopustiti im više da se svađaju.
'Provjereni sustav iz Skandinavije je uvesti pravilo u vrtiće da dijete koje se ne želi više svađati samo podigne ruku i zaustavi drugo dijete. To se pokazalo jako uspješnim jer je tetama omugućeno da otkriju kod koje djece bi agresija mogla biti problem', one koja ne prestaju nakon upozorenja drugog djeteta.
Što se pak tiče roditeljskih pogrešaka Juul se osvrnuo na dva ekstrema - roditelje koji djecu drže u redu nasiljem te one koji ih toliko hvale bez obzira na to što rade. 'Pohvala je zadovoljstvo, izlučuje se endorfin te djeca lako postaju ovisna o njoj i s vremenom i neće biti dosta puno je bolje pružiti im osobnu reakciju', zaključio je na kraju Juul.
