Tako roditelji najčešće opisuju ispade bijesa koji se javljaju u dobi od 18 mjeseci do 5 godina (najčešće između druge i četvrte godine). U toj dobi ispadi bijesa ne moraju značiti da je dijete "zločesto" ili "neodgojeno". To je prolazna razvojna faza, ali koja ima znatni utjecaj na razvoj djetetove osobnosti. I zato je vrlo važno kako roditelji shvaćaju što se događa i kako se ponašaju prema djetetu.
Neka djeca ostaju bez daha, poplave i izgube svijest. To su tzv. respiratorne afektivne krize. Roditelji se uplaše takvih epizoda i popuštaju djetetu da ne bi plakalo i da mu te krize ne bi naštetile.
Postoje situacije u kojima se češće javljaju ispadi bijesa:
• Promjena ritma života i reda u kući na koje je dijete naviklo. Svaka promjena u ustaljenom načinu života može uznemiriti dijete pa u toj dobi dijete treba čuvati od nepotrebnih promjena.
• Oduzimanje ili uskraćivanje željenih predmeta posebno ako se to radi na brzinu ili grubo. Javlja se burna reakcija i zato jer dijete misli da je to "zauvijek". Treba mu dati u zamjenu nešto drugo ili ga zainteresirati za druge aktivnosti.
• Roditeljsko uplitanje u djetetovu igru.
• Osujećivanje djetetova "plana". Djetetu treba na vrijeme najaviti planove, a ne postavljati zahtjeve kad je već započelo neku svoju aktivnost.
• Visoka emocionalna tenzija među odraslim članovima obitelji, neusklađenost odgojnih stavova. Pri tom treba naglasiti da djetetu više smeta sukob koji nastaje među odraslima nego sama različitost u ponašanju prema njemu.
Zašto tako burni ispadi upravo u toj dobi? Što se "skriva" iza tog "nemogućeg" ponašanja?
• Ispadi bijesa posljedica su unutarnje napetosti i emocionalne labilnosti (naglih promjena raspoloženja) koje su bitna značajka ove dobi.
• Događaju se brojne promjene. Dijete sazrijeva, što se očituje u doživljavanju i ponašanju. U doživljavanju dijete postaje svjesnije samog sebe, svojih novih mogućnosti, svoje volje, otkriva svoje "ja", što se dramatično očituje i u govoru i u ponašanju. Ono želi odlučivati, počinje jasno i glasno izražavati svoje zahtjeve, a na roditeljske zahtjeve reagirati odlučnim "ne", "neću", "hoću sam".
• Dijete hoda i trči, penje se, govori, puno toga zna i može, istražuje svijet oko sebe, uči, upoznaje nove predmete i situacije i sve ga zanima. Ono je neobuzdano u svojoj želji da upozna svijet.
• Puno je energije koja pršti iz njega. Dijete ne zna izaći na kraj sa svojom narastajućom snagom, koja ga povremeno preplavi, i to se onda lako pretvori u ispade bijesa.
• Postavljajući odlučno zahtjeve i sukobljavajući se s okolinom, dijete razvija "svoju volju". Uči svjesno postavljati ciljeve i zalagati se za njih. Treba ga u tome podržati. To ne znači da mu treba dozvoliti da ispadima u ponašanju postiže svoje ciljeve.
Kako spriječiti ispade bijesa?
Odgovor je jednostavan: Nikako. Ali ipak, mogu se svesti na najmanju mjeru. Kako?
• Održavajte ujednačen ritam jela, odmora i spavanja. Djeca vole stalnost i predvidljivost. To smiruje i na dulji rok stvara osjećaj sigurnosti.
• Uvažavajte djetetovu dob. Ne očekujte previše od malog djeteta, kao npr. da trogodišnjak ili četverogodišnjak sam sprema svoje igračke (što je vrlo čest slučaj).
• Upućujte djetetu jasne poruke riječima koje će razumjeti. Provjerite je li vas malo dijete čulo i razumjelo. Mala djeca se često zanesu u igri i ne čuju što roditelji govore. Ili "ne čuju" jer su ljuti na vas, "jer nemate vremena za igru", ili "više volite brata" ili ste i vi ljuti i agresivni, umorni i neraspoloženi.
• Osluškujte svoje dijete i njegove potrebe. Je li sretno, tužno, usamljeno, nezadovoljno. Dijete želi da je vama stalo da se ono dobro osjeća. Prepoznajte njegovo raspoloženje. Odobrite mu da ima pravo tako se osjećati pa i onda kad je tužno i ljuto, ali treba naučiti ponašati se na prihvatljivi način.
Dijete ne odlučuje što će osjećati, a u izražavanju tih osjećaja (vanjskom ponašanju ) ono treba pomoć odraslih. Suosjećajte se malo s njim prije nego ga krenete tješiti i objašnjavati mu kako nema razloga za takve osjećaje.
• Važno je da roditelji postave jasne granice što dijete smije, a što ne. Kroz to roditelji preuzimaju i odgovornost. Budite dosljedni: kad kažete "ne", neka to tako i ostane, bez obzira kako će dijete reagirati.
Ako roditelji ne postave jasne granice, dijete postaje nervozno, razdražljivo jer ono postaje "gazda" u obitelji. Roditelji se počinju plašiti svog djeteta i njegovog ponašanja i počinju beskrajna popuštanja. I zato da bi izbjegli sukobe i "imali malo mira", dozvoljavaju djetetu, bez kriterija, da radi što hoće, popuštaju mu u svemu što traži, dozvoljavaju mu da "provodi svoju volju" pod svaku cijenu. A onda, " kad izgube živce", naglo "promijene politiku" i najčešće kazne dijete kojemu nije jasno što je učinilo loše, ali mu je svakako jasno da su na njega svi ljuti i da je "zločesto". Tu već počinje djetetova "loša slika o sebi".
• Ne zbunjujte dijete suprotnim očekivanjima i zahtjevima, npr. - "Dođi k meni, vidim ja da te tu nitko ne voli." Kažnjavanje samo pogoršava situaciju i povećava nesigurnost, a sigurnost je djetetu itekako potrebna. Ako roditelj postupa kruto može "slomiti djetetovu volju".
Dijete će nakon toga biti mirno i poslušno i neće se protiviti i raditi nestašluke. Ali kad odraste, postoji mogućnost da postane pasivno, slabe volje, ponizno i bez inicijative ili pak kruto i nemilosrdno.
• Treba naći pravu mjeru. Kako? Prava mjera za svakog roditelja može biti drugačija. Ima nekih naputaka koji mogu biti od koristi, kao što su: U sitnim dječjim zahtjevima dobro je biti popustljiv. Dijete voli da mu se kaže "da". To jača njegovu samosvijest, ali nikako ne treba odustajati od onoga što smatramo važnim. Da bismo to mogli provoditi, dobro je unaprijed odlučiti što je važno, a što nije. Npr. važno je da dijete jede, ide u vrtić i sl. Nije važno npr. hoće li obući crvene ili zelene čarape ili hoće li jesti s malom ili velikom žlicom. Roditelji često nepotrebno inzistiraju na nevažnim stvarima.
Kad započne ispad bijesa...
• Sjetite se da je ispad bijesa težak ne samo za vas, nego i za dijete, da je ono izbezumljeno, preplavljeno osjećajima koje ne može kontrolirati. Sjetite se kako bi vama bilo da se odjednom npr. rasplačete na poslu pred šefom ili kolegama.
• Ne reagirajte odmah. Stanite malo, i smirite se (tu pomaže "trik sa 4 duboka uzdaha i izdaha") prije nego što pristupite djetetu.
• Ne tucite i ne vičite, to odmaže. Roditelj koji vrišti i baca stvari loš je model svom djetetu, a i sam se nakon toga loše osjeća.
• Pričekajte da se bura stiša.
• Dok se to ne dogodi, pogledavajte dijete da se ne bi ozlijedilo ili uništilo stvari oko sebe. Ne tjerajte ga u drugu prostoriju, ako baš ne morate.
• Kad se dijete smiri, pristupite mu, ponovno uspostavite bliskost. Dajte mu do znanja da shvaćate da mu je teško. Potaknite ga da govori o svojim osjećajima ako je zrelo za to. Uvijek odobrite osjećaje ma kakvi oni bili. Recite djetetu da razumijete da će se koji put opet jednako osjećati i savjetujte mu kakvo ponašanje očekujete od njega kad se ponovno bude tako loše osjećalo.
• Sjetite se da je to prolazna razvojna faza koju ćete olakšati djetetu svojim mirnim i brižnim pristupom.
Doc. prim. dr. sc. Milivoj Jovančević pedijatar
Vezani članci:
arti-201108160014006 arti-201108090010006 arti-201107040831006 arti-201107190045006 arti-201106240577006
