Nakon što su se dvojica prijatelja Splićanin Sead Ajaz i Zagrepčanin Ante Buljan drugog dana svoje biciklističke avanture, nakon brojnih peripetija, dokopali Obrovca, uslijedio je susret s bradonjama u kožnjacima. Kakve su još 'prepreke' morali prijeći na 400 kilometara dugom putovanju od Zagreba do Splita, čitajte u drugom dijelu putopisa koji vam je priredio naš novinar.
TREĆI DAN: Priča Seada Ajaza
Zapalili smo jednu, da, samo po jednu
Velebitski uspon umalo me stajao života, još sam ga osjećao u kostima. Bol koju su mom nedovoljno pripremljenom tijelu nanijela ova dva dana bio je nesnosan. No, sjećate se, sve je u glavi, ja sam gospodar svoga tijela. Ovo ću izdržati makar mi to bilo posljednje u životu. Ipak, magloviti pogled koji se stvorio nakon svega dva i pol kilometra uspona odmah poslije Gračaca, dugo će ostati u mom sjećanju. Po prvi put sam osjetio što to znači kada te izdaje vlastito tijelo.
Probudio sam se tek oko podneva, Antiše nije bilo, otišao je u jutarnju šetnju. Okrijepio sam se s prvom namirnicom koju sam našao pored sebe. Leđa još bole, snage je sve manje, no kada se najednom na ulazu u šator ukazao Antiša, sve je trenutačno nestalo. Njegov pogled jasno je govorio.
"Dosta spavanja, krećemo, čeka nas Benkovac."
Zapalili smo jednu, da, samo po jednu. Trnci su me prolazili od same pomisli kako nam slijedi osjetniji uspon prema Kijevu, pa malo blaži prema Benkovcu. No, tijelo je podnosilo sve napore, glava također, nisam se predavao, no nakon sat vremena Antiša je prozborio:
"Stani, ne mogu dalje."
Sve ono što sam osjećao zadnjih sat vremena okrenulo se za 180 stupnjeva u stotinki sekunde.
"Pa ti ćeš umrijeti još danas", javio mi je unutarnji glas dok je Antiša držao monolog.
Borba s vlastitim duhom preuzela mi je cijelu misao, i tek kroz glasnu zvonjavu koja je okupirala moje uši, čuo sam kako izgovara da živa u ovom trenutku na termometru pokazuje nevjerojatna 42 stupnja. Bila je to vrućina koja nam je topila kožu i koja nas je polegla ispod borove šume, od koje se nismo mogli odvojiti sljedećih pola sata. Crnilo koje se stvorilo pred mojim očima kao da je trajalo čitavu vječnost, a strah od konačnog poraza prevladao je sva moja osjetila.
Izgubljena bitka s divovskom užarenom zvijezdom
Nekakva sila koja je odjednom ušla u nas dala nam je tek toliko snage da se dovučemo do prvog kafića, koji je bio udaljen svega 300 metara od posljednje točke na kojoj smo izgubili bitku sa suncem. Sve do četiri sata poslije podne skupljali smo snagu koju smo izgubili u svega sat vremena. Došli smo do spoznaje, čovjek ipak ne može dobiti bitku s tom divovskom užarenom zvijezdom.
"Hoćemo?", upitao je Antiša nakon dugog odmora.
Inače, nakon ovakve borbe trebalo bi mi i nekoliko dana da se opravim, ali ne i danas. Daleko smo već dogurali, bila bi prava šteta sada odustati. Teškom mukom zavitlao sam nogom po pedali, pa krenuo slijediti svog suputnika.
Na jedvite jade stigli smo do Benkovca, u kojem smo naletjeli na osebujnu skupinu bajkera iz Koprivnice. Bradati likovi u kožnim jaknama ostali su zabezeknuti našom pojavom, izgledali smo kao dvojac koji se pojavio nakon apokalipse. Red za vodu bio je poprilično dugačak, ali su nam se svi od reda smilovali i pustili nas da se odmah okrijepimo. Dijalog sa simpatičnim bradonjama dobro nam je došao. Naime, koprivnička skupina bila je na putu prema svojoj Podravini prepuna dojmova.
Najkrupniji i najopasniji bajker najmekšeg srca
Ukratko su nam prepričali događaje koje su protekla dva tjedna doživjeli na moru. Posebno su ih se dojmili dobra riba na žaru, prekrasne plaže Makarske rivijere, te jedna mlada plava obožavateljica motocikla koja je zagospodarila srcem jednog od njih. Pogađajte, onog najkrupnijeg i naizgled najopasnijeg, i baš je on o njoj pričao pomno biranim riječima, riječima potpuno zaljubljenog muškarca.
Uslijedio je na prvi pogled lagani ravni dio ceste do Vodica, no moji, već dobro načeti testisi dali su mi odgovor kako to baš i nije tako. Strašne neravnine na većem dijelu ceste učestalo su pozdravljale moje buduće potomke. Na putu do Vodica uslijedilo je jedno veliko iznenađenje u Stankovcima. Velika fešta lokalnih mještana primamila nas je da se nakratko pridružimo. Turniri u raznim sportskim igrama, gro pečenih volova i glasno ojkanje nismo mogli zaobići.
Potezanje konopca, momci? Neka, fala!
Ugledavši nas, mlade i kršne momke, odmah su nas pozvali da im se pridružimo u legendarnoj igri – potezanje konopca. No, nakon patnji koje smo proživjeli prije svega nekoliko sati, na njihovo opće razočarenje, morali smo odbiti. Malo je nedostajalo da Stankovci postanu mjesto našeg današnjeg noćenja, no odlučili smo ipak dati sve od sebe i stići do Vodica, koje su krajnji cilj trećeg dana putovanja.
Već na izdisaju odlučili smo krenuti dalje. Iako nam je miris primamljivog pečenja poslao još jednu pozivnicu, uspjeli smo se oduprijeti unatoč praznom želucu.
Vodice, jedan od najljepših gradova Šibensko-kninske županije, bile su nadohvat ruke. Prekrasno Jadransko more konačno nam se ukazalo pred očima.
"Ma sve se ovo isplatilo", rekao sam Antiši, kojem smiješak nije silazio s lica.
U gradu nas je dočekao stari Antišin prijatelj Bojan, koji nas je odmah pozvao da prenoćimo kod njega. Konačno poznato lice, sama pomisao na topli krevet, domaću spizu, priče o ribarenju i ono najbitnije, more. Sve je to ono o čemu smo sanjali još od zagrebačke večeri u kojoj se u pijanom stanju rodila ideja o biciklističkoj etapi.
Toliko željeni miris mora opio me u istom trenu do krajnjih granica, a kada se ispred mene ukazao udoban krevet, ponovo sam se vratio u djetinjstvo i osjetio onu neopisivu sreću kada mi je majka prvi put za rođendan kupila figuricu He-mana. Nikada se poslije toga ništa nije moglo mjeriti s tim osjećajem.
Razgovor s našim domaćinom Bojanom i njegovom boljom polovicom bio je nevjerojatno opuštajući. Uz to, poslužena nam je prava dalmatinska večera, koju smo zalili čašom, dvije crnog vina. To je bilo ono o čemu smo sanjali dok smo frustrirani gubili dane po zagrebačkoj vrućini. Konačno, ovaj put se uz velike muke koje smo proživjeli, debelo, debelo isplatio.
"Sutra smo u Splitu", izgovorio je Antiša, koji je svega nekoliko sekundi poslije zaspao kao zaklan. A ja? Pa ni meni nije dugo trebalo.
ČETVRTI DAN: Priča Ante Buljana
Kako glumiti kamikaze u Dalmatinskoj zagori
Bojan je moj veliki prijatelj. Znamo se još od malih nogu kad smo kao klinci harali po zagrebačkim kvartovima. Prve cure osvajao sam baš uz njegovu potporu, sve svoje pubertetske probleme otkrivao sam baš njemu. I još nakon velikog mučenja blizu Kijeva, javio sam mu kako ćemo predvečer stići u Vodice. Odmah mi je ponudio smještaj, ali mi nije zaboravio reći svoje mišljenje:
"Pa vi stvarno niste normalni, na 42 stupnja vi se vozite biciklom usred ničeg. Pa što da je jednom od vas dvojice pozlilo, tko bi vam mogao pomoći. Stvarno niste normalni", napomenuo je brižni Bojan, kojem nisam imao ni snage, ni srca, ni hrabrosti reći istinu o proživljenoj kalvariji.
Nakon prospavane noći bilo mi je jako žao kada mi je njegov otac rekao kako je Bojan već rano ujutro otišao na proslavu krstitki.
Ako ništa, Bojane, onda ti barem ovim putem šaljem jedno veliko hvala na gostoprimstvu.
Jutarnja kavica i čašica razgovora s njegovim ocem i ubrzo je došlo vrijeme za pokret. Idemo u Split, blizu smo krajnjem cilju i nitko nas više ne može zaustaviti. Nitko, osim ako Sejo ne dobije infarkt. Put nas je vodio do Boraje i mogu reći da je bio poprilično katastrofalan.
Gust promet u kojem su automobili i kamioni prolazili pored nas, ne mareći previše za našu sigurnost, stvarao nam je veliki problem. Ni u jednom trenutku nismo se osjećali ugodno. Iako nije bilo toliko zamorno, ovo je psihički bila možda i najteža dionica puta.
Sama činjenica da vozači ne pridaju pažnju jadnim i nezaštićenim biciklistima, odavala je da se nalazimo u Dalmatinskoj zagori. Svaka čast svima, ali kako objasniti situaciju u kojoj tri kamiona zaredom prođu pored nas u punoj brzini i zamalo nas ne sruše na tlo. No, dobro, izdržali smo i tu prepreku.
Ništa bez domaće janjetine
Naše prvo današnje stajalište, a ustanovilo se i posljednje na cijelom putu, dogodilo se u Vrpolju, gdje smo se zaželjeli domaće janjetine. Unatoč tome što smo bili dekintirani od samog početka, cijeli naš mali budžet ciljano smo namjeravali potrošiti upravo tu, u gostionici nadaleko poznatoj po najboljoj janjetini koju poznaje cijela kugla zemaljska.
Poslužili smo se starim trikom, koji je na naše veliko oduševljenje upalio, nikada nije naodmet dobiti više za manje novca. Nakon što nas je konobar ugodno smjestio u interijer objekta, ispalio sam:
"Znate, dolazimo iz Zagreba samo zato što smo čuli da je tu u vas najbolja janjetina u Hrvatskoj."
"Najbolja, dragi moji, no ne vjerujem da ste došli baš zbog toga", uzvratio je konobar.
Vidjevši naše bicikle koje smo zavezali nedaleko od ulaza i nas, cijele okupane u znoju, trenutak poslije je rekao:
"Ako je to stvarno istina, ponosni smo da je tako. Prenijet ću ovo gazdi", okrenuo se i zaputio u kuhinju s našom narudžbom.
Ubrzo je stigla naša janjetina, i to ne samo kilogram koji smo naručili, nego kilogram i pol, i to najbolje probrani komadi.
"Gazda je bio oduševljen nakon što sam mu prenio vaše pozdrave, odlučio vas je malo i počastiti", namignuo nam je uz smiješak i pustio nas da uživamo u ovom neprocjenjivo slasnom blagu dalmatinskih pašnjaka.
Iskreno, u normalnim okolnostima i čašica vina bi nam dobro sjela, no ovog puta ništa osim vode nije moglo proći kroz naša već pomalo upaljena grla. Dan je bio užasavajuće vruć i sama pomisao na vino mogla nas je opiti i onemogućiti u planovima, a tako smo blizu.
Vrelina asfalta užarila nam je tenisice, koje su već nakon nekoliko minuta po izlasku iz gostionice bile natopljene znojem. Pedaliranje i samo pedaliranje i spustio se mrak. U kasno podvečerje stigli smo u Split, te krenuli prema centru svijeta, barem se nama tako u tom trenutku činilo. Riva je bila obasjana reflektorima pod kojima su se kretale horde turista.
Piće dobrodošlice i odbor za doček
Prekrasan dalmatinski ambijent nas je oduševio. Smjestili smo se u jednom od brojnih kafića, u kojem smo namjeravali popiti jedno piće dobrodošlice. I baš je u tom trenutku nekoliko poznatih dalmatinskih nota zasvirala skupina glazbenika koja svake večeri uveseljava mnogobrojne goste.
No, znali smo zašto su baš u ovom trenutku zasvirali, ovo je bio poseban odbor za doček koji su Splićani priredili svojim novim biciklističkim herojima. Ne znam za vas, ali mi smo uvjereni da je bilo tako. Za kraj svega, zapalili smo po jednu, da, samo po jednu.
Vezani članak:
arti-201108290693006
