Brojna istraživanja pokazuju kako su Danci najsretniji ljudi na svijetu. Možda zbog visokih primanja, možda zbog dobrog obrazovnog sustava, činjenice da nema toliko zagađenja i da mogu uživati ispod najljepšeg neba, a možda jer se ne ubacuju drugima u trake, jer su svi ljubazni i nitko se ne ljuti. Ali, činjenica je i dalje tu - ljudi u najmanjoj nordijskoj zemlji su sretni, u što sam se i sama uvjerila.
Sletila sam u Billund, mali grad koji je inače rodno mjesto Legića i tamo se nalazi njihov tematski park i glavna tvornica. S kolegama sam vožnju nastavila do našeg resorta koji se nalazio na sjeveru otoka Fyn. Dok smo se vozili primijetila sam kako se čak i na cesti uvijek ima nešto za vidjeti. Ili je kružni tok predivno uređen s nekakvom skulpturom ili s lijeve i desne strane vidite široka polja kamilice ili gledate brojne vjetrenjače. Svakako voziti nije dosadno.
Polja kamilice
Kružni tok u Danskoj
'Gdje si bio na moru? Ma bio sam u Danskoj'
Kada smo bukirali naš smještaj, i to u zadnji čas (čitaj: na aerodromu), nismo ni slutili gdje idemo. Sve je bilo na brzinu, a zapravo smo se zaputili na jedan od najljepših dijelova Danske. Ostavili smo stvari i krenuli šetati, a onda smo vidjeli najljepši pogled. Veliki smo putoholičari i bili smo na brojnim mjestima, ali nikada na toliko lijepom mjestu. Otvoreno, čisto Baltičko more (odnosno tjesnac Kattegat), šum valova, puhanje laganog vjetra, micanje krošnji drveta, pješčana plaža. Neopisivo. Upijali smo taj pogled i nije nam bilo dosta. Nakon tek nekoliko provedenih sati u Danskoj kroz glavu mi je prošlo "želim se preseliti ovdje." Krenuli smo se odmah zezati s divotom cijele situacije da je kolega rekao: "Gdje si bio na moru? Ma bio sam u Danskoj."
Plaža u Danskoj
Atmosfera kakvu ne možemo osjetiti u Hrvatskoj
Požurili smo jer smo se morali voziti na sami jug otoka Fyn kako bismo stigli na utakmicu četvrtfinala Europske rukometne lige između danskog GOG-a i hrvatskog Nexea. Zaputili smo se u grad Gudme koji broji oko 900 stanovnika, a ima jednu od najljepših arena i najbolji rukometni klub u cijeloj Danskoj. Koliko je "grad" Gudme poznat govori i činjenica da će vam na Tripadvisoru prikazati sliku bagera i blatnjavog jezera kao glavnu atrakciju.
Moram se dotaknuti i same sportske atmosfere koja je definitivno nadmašila sva moja očekivanja. Da, rukomet im je jako bitan i popularan sport, imaju svoj način igre, ali su im zato navijači još bolji. Dvorana ima jaku akustiku, a navijači su smješteni uz sam rub terena. Danski GOG je gubio i znao je da ne može izboriti važno polufinale i plasman na FinalFour, a navijači su ostali do zadnjeg trenutka i pritom pozdravili sve igrače i čestitali im na snažnoj borbi. To nije nešto što se može reći i za nas Hrvate koji odlazimo kada vidimo ili da gubimo ili da rezultat nama ne ide u korist. Osim, naravno, onih najvjernijih fanova koji će ostati i do samoga kraja.
Ekipa bez koje putovanje u Dansku ne bi bilo moguće: Marino Lencović, Filip Škrlec, Nika Aurora Ključarić i Borna Vlašić
Na povratku smo shvatili da nemamo ništa hrane i da moramo stati na benzinsku jer u 21 sat u Danskoj više ništa ne radi. Ali, benzinskih na autocestama nema! Morate izaći van s autoceste i otići u "selo" kako biste došli do nekog odmorišta ili benzinske. Odnosno, vozite se cestom i ne vidite ništa osim predivnih kružnih tokova, polja kamilice i predivnog okoliša.
Poštivanje brzina na što nismo navikli
Sljedeće jutro smo se zaputili u glavni grad Danske, Kopenhagen. U prvome danu prešli smo veliki put u Danskoj i već smo imali određenu sliku ove države. Shvatili smo da se jako poštuju ograničenja i pravila, nema pretjecanja i ubrzavanja kao kod nas. Ako se vozi 40, onda se vozi 40. I apsolutno svi to poštuju. Sve je čisto, zagađenja nema, nećete pronaći opušak na cesti niti ikakvog drugoga smeća, a kada se radi, onda se stvarno radi. U 15.15 u McDonald'su nije bilo apsolutno nikoga. Ako mi ne vjerujete, imamo i dokaz.
Prazan McDonald's u 15 sati
Do sada smo vidjeli samo sela, i to predivna i iako smo prolazili kroz takozvane velike gradove, to su i dalje bila "sela". Nismo ni znali što nas čeka u Kopenhagenu, ali smo se onda u potpunosti iznenadili. I to ugodno. Na putu do tamo imaju četiri trake u svakome smjeru i užasno je jednostavno voziti. Ponovno nema nigdje benzinskih crpki niti odmorišta, na putu imaju mnogo vjetrenjača, a ono što nas je posebno iznenadilo je da cestarina - nema. Jedino što se plaća je mostarina koja iznosi 250 kruna (isto kao i kuna) u jednome smjeru. Znači, 500 kuna do tamo i nazad.
Most koji ostavlja bez daha
Moram spomenuti i taj veličanstveni most koji nalikuje na Golden Gate Bridge u San Franciscu. 18 kilometara dugačak, danski Great Belt Bridge uistinu ostavlja bez daha. Stali smo sa strane i samo se divili njegovoj ljepoti.
Great Belt Bridge
Kada samo došli u Kopenhagen malo je reći da smo ostali bez teksta. Ljudi su toliko ljubazni da nam je čovjek s autom stao dok smo mi snimali, kako nam ne bi pokvario kadar. A onda nam se još i nasmiješio. Toliko su ljubazni da neće pretjecati druga vozila i ubacivati vam se u traku. Više ćete vidjeti bicikle nego automobile i bicikl im je glavno prijevozno sredstvo. Imaju podzemnu željeznicu, ali nije popularna kao u nekim drugim velikim gradovima.
Bicikli u Kopenhagenu
I ti biciklisti ne bicikliraju u nekom laganini tempu, već imaju dobar ritam i dođe im kao neki trening. Ono što nas je isto ugodno iznenadilo je da svi pričaju engleski pa čak i kada osoba kaže "ne pričam baš dobro", a osjećaš da ima minimalno B2 razinu. I pritom se ne osjeća nikakav naglasak u govoru, kao da su svi Amerikanci.
Christiania - mjesto gdje je dozvoljeno pušiti travu
Dok smo snimali materijale, prišli smo jednoj ženi da ju pitamo gdje se može kupiti marihuana, jer smo čuli neke priče o Danskoj koje smo htjeli provjeriti. Uputila nas je na jedno mjesto koje se zove Freetown Christiania i napomenula "tamo ćete sigurno pronaći". Došli smo do jednog ulaza što je nama izgledalo kao park i nije nam bilo jasno kako ćemo tamo pronaći marihuanu.
Ulaz u Christianiju
Da dođemo do nekoga samo i pitamo možemo li kupiti? Vidjeli smo različite profile ljudi - mladi, stari, poslovni ljudi, ljudi koji se vole opustiti i tako dalje. Prišli smo jednom čovjeku od 30-ak godina. Bio je obučen u košulju, poslovne hlače i sako, a usred parka i usred bijelog dana motao je travu. Pitali smo ga može li nam prodati malo, a on nam je rekao kako "nam ne želi oduzeti to iskustvo."
Ništa nam nije bilo jasno. Rekao nam je da se u tom "parku" normalno puši trava i da je s policijom napravljen dogovor da se na tome mjestu smije konzumirati trava. Negdje u gradu bi vas, na primjer, mogli provjeriti. Ali, ne i ovdje. To je inače bivša mornarička baza nastala još 70-ih godina i zapravo je samoprozvana "država" unutar Kopenhagena. Nije uvijek bila tako "slobodna". Policija je u početku stvaranja Christianije često ulazila u obračune s ljudima, ali su pod pritiskom stanovnika Kopenhagena ipak popustili.
Dobili travu iz kante za smeće pa se cjenkali
Mladić nam je objasnio kako bismo trebali skrenuti desno i hodati malo ravno, a onda ćemo vidjeti štandove gdje se prodaje trava. Danci dragi kakvi jesu, pa i ovaj, upozorio nas je da ne odlazimo na prve štandove jer su oni zamka za turiste pa znaju dosta i nabiti cijenu. Zahvalili smo mu i krenuli hodati. A onda smo ugledali ono što nismo mogli ni zamisliti. Desetak štandova različitih naziva postavljeno je kao na placu na glavnoj ulici koja je poznata i kao pusher street. Svi vas zovu da dođete kod njih, da je kod njih najbolja trava. Dragi čovjek nam je ranije preporučio štand koji ima naziv purple box, ali da je skriven odostraga pa da dobro gledamo. I stvarno, pronašli smo mali ljubičasti štand gdje se moraš nagnuti dosta blizu kako bi shvatio što ti čovjek, koji se inače naziva pusher, nudi.
Rekli smo da želimo malo trave, a on je otišao do kante za smeće iz koje je izvadio škartoc, odnosno papirnatu vrećicu. Nije nam ništa bilo jasno pa nas je samo pitao koliko želimo. Rekli smo da imamo 100 kruna, odnosno 100 kuna i pitali koliko možemo dobiti za to. On nam je ponudio 1.6 grama, ali smo se išli cjenkati i rekli da nam da dva. I popustio je. Nastavili smo istraživati ovaj grad unutar grada i primijetili kako imaju svoje društveno uređenje. Imaju svoje škole, sportske terene, kafiće, a samo su dvije stvari zabranjene - trčanje i fotografiranje.
Sportski centar u Christianiji
Christianija
Christianija
Christianija
Prošli smo pored velike terase kafiće pored koje imaju postavljen pozornicu gdje sviraju razni umjetnici. Popeli smo se na brdo koje se također nalazi u Christianiji, a gore su ljudi uživali u pogledu. Sjeli smo i razmišljali o svemu što smo vidjeli i komentirali kako bi bilo da se tako nešto nalazi u Zagrebu. I onda, kada mislite da situacija ne može biti bolja, krenu prolaziti konji.
Pogled u Christianiji
Najpoznatije šarene kućice nisu razočarale
Nastavili smo dalje istraživati ovaj izrazito zanimljiv grad. I konačno smo došli do takozvanih "šarenih kućica", odnosno dijela Nyhavn - ono po čemu svi znaju Kopenhagen. Ovo povijesno mjesto nalazi se uz kanal u kojem su još uvijek vezani drveni brodovi. S obje strane kanala nalaze se kuće šarenih fasada u kojima su smješteni kafići, restorani i barovi, dok su kuće pod brojevima 18, 20 i 67 mjesta u kojima je živio poznati pisac Hans Christian Andersen.
Nyhavn
Naručili smo pivu da malo predahnemo i onda je stigao račun. Sića. 80 kruna, odnosno kuna. I da, jedna. Ono što nas je sve definitivno najviše šokiralo su visoke cijene koje jesu razumne s obzirom na to da oni imaju visoki standard života.
Burger, pomfri i piće smo platili 140 kruna, jedan magnet 35 kruna, a najviše nas je šokirala kava - u jednome kafiću 25 kruna, a u drugome par metara dalje čak 50 kruna! Stanovnici su nam rekli kako su cijene u posljednje vrijeme drastično skočile i da je čak i za njih i njihov standard to skupo. Također, kod njih nećete pronaći pekarnice na svakom koraku kao kod nas već su one kod njih u sklopu slastičarnica. Nemaju ni kioska ni kladionica koje su kod nas također na svakom koraku.
Nebo kakvo nikada u životu nismo vidjeli
Vratili smo se u naš resort u kasnu večer, otišli na plažu, pogledali u nebo i onda se dogodio najljepši prikaz koji je itko od nas vidio u životu. Rasvjete i svjetla nema nigdje, mrkli je mrak i jedino "osvjetljenje" koje imate su zvijezde koje toliko sjaje da ne možete ni prestati gledati u njih koliko je lijepo. Kolega snimatelj i ja odmah smo krenuli u veliku raspravu oko zviježđa jer smo oboje strastveni za astronomijom i nismo htjeli skinuti pogled s neba. A onda smo ugledali mjesec. I to crveni mjesec, točnije, polumjesec. Scena koja se ne može ni opisati, a čak ni naš fotograf ne može to dočarati s kamerom, ma koliko god ona skupa bila.
Nebo u Danskoj
Ako želite uživati u slobodnom životu, lijepom okruženju, čistom nebu, malim "selima" i divnim ljudima, onda posjetite Dansku. I nemojte zaobići Christianiju jer smatram da to iskustvo svatko treba doživjeti!
Crveni Mjesec u Danskoj
