Par boca vina i plus 42 na zagrebačkom asfaltu bili su presudni da se u glavama dvojice prijatelja - Splićanina Seada Ajaza i Zagrepčanina Ante Buljana rodi, mnogi bi rekli, suluda ideja. Momci su odlučili sjesti na bicikle i zaputiti se prema Splitu. Sve što su u 4 dana avanture proživjeli ispričali su našem novinaru.
PRVI DAN: Priča Seada Ajaza
Kako je Sejo krenuo kući?
Na užarenom zagrebačkom asfaltu ovoga su ljeta ostale samo kumice na placu i pokoji prodavač kuhanih kukuruza. To je uobičajena ljetna slika glavnog nam grada Lijepe naše, slika koja svakog iole normalnog pojedinca baca u nesnosnu depresiju. Tko god nije proživio zagrebačko ljeto, vjerojatno ni ne zna o čemu pričam.
Patnje mladog Spliće postale su nesnosne, neizdržive i nije bilo spasa, sve dok Antiša nije ispalio:
"Bilo bi dobro otići malo do Splita, i to biciklom. Što misliš, Sejo?"
Njegova ideja u meni je probudila čuđenje, no kada je iznio cijeli plan, počeo sam razmišljati.
"A što, imam ja dvije bicikle, ponijet ćemo vreće za spavanje i šator. Idemo pomalo, trebat će nam nekoliko dana, nema žurbe. Avantura, brate, u svakom slučaju, bolje i to nego da trunemo ovdje."
Peta boca jeftinog vina grijala mi je utrobu, vrućina je bila zaista teško podnošljiva. Možda je to na kraju postao glavni razlog zbog čega sam pristao na ludi Antišin prijedlog. Znam što ćete sada pomisliti, nekoliko dana pedaliranja na biciklima, put dug više od 400 km, temperatura kojoj se ni najhrabriji ne izlažu bez da promisle dvaput. Isplati li se sve to? Ne znam i nije me briga, ja sam odlučio, doći ću u Split, sa štitom ili na njemu.
Tri, četiri, krećemo!
Dogovor je na koncu postignut, u sljedeća tri dana sve je isplanirano, vrijeme je za pokret. Startamo iz Karlovca, do kojeg smo došli vlakom, i u kojem smo se psihički pripremili i zapalili po jednu, da, samo po jednu. Devet je sati, ruksak je na leđima, čuturica vode je nadohvat ruke, desna noga je spremna na pedali. Posljednji međusobni pogled prije velike avanture.
"Tri, četiri, krećemo", izustio je Antiša i prvi okrenuo pedalu.
Prvo odredište prema planu bio je Josipdol, no već na samom startu su se pojavili problemi. Pljusak kakav se nije mogao predvidjeti ni u najluđim snovima. Srećom, nije dugo trajao, tek nešto manje od pola sata. Na koncu nam je dobro i došao, iskoristili smo ga za okrjepu energetskim napitkom. Kilometar po kilometar, sat po sat i odvalili smo dobar dio puta, prva postaja je već odavno iza nas. Mjesto zvano Plaški sljedeća je destinacija, ali opet novi šok.
Kalvarija koja je tek nekoliko sati iza nas za ovo je bila najobičnija dječja igra. Još jedan pljusak, ali ovaj je zaista bio 'biblijskih razmjera'. Pored ovakve elementarne nepogodne nije se moglo dalje, trebalo je pričekati. Odabrali smo prvu birtiju s reda u kojoj smo ugodno pročavrljali s mještanima. Divili su se pothvatu na koji smo se odlučili, što nam je svakako dobro sjelo za nabijanje ega. Veliko hvala na potpori, ali i na jeftinoj kavi, vjerojatno najjeftinijoj u državi, cijena svega četiri kune.
Neno je krenuo u život
Međutim, pljusak nije jenjavao, a cijeli plan o velikom pothvatu došao je u pitanje. Stvar je spasio seljanin prijaznog lica, koji nam se predstavio i ponudio rješenje.
"Zanimljivo je to što radite i ja bih vrlo rado s vama. No, ne znam kako ćete dalje po ovom pljusku, ali možda imam rješenje za vas. Ako uspijete sami ubaciti bicikle i kompletnu opremu u moj automobil, odbacit ću vas do Saborskog", ponudio je Neno.
Naime, Neno je jako zanimljiva osoba. Čovjek iz Čazme koji nikada u svojih 40 i nešto godina nije bio izvan svojih krajeva. Kao i mi, odvažio se na veliki pothvat, prvi je put u životu krenuo u posjet svojoj punici na otok Rab i prvi će put vidjeti more i sve njegove čari. Za razliku od njega, more sam gledao cijelog života i očito ga nikad nisam znao dovoljno cijeniti. Vjerojatno zato i razumijem Nenino oduševljenje u glasu koje se inače može osjetiti samo kod uzbuđenog djeteta.
Uz malo poteškoća ugurali smo svoje rekvizite u njegov obiteljski auto, a Neno nas je ostatkom puta, uz ritmove Michela Jacksona, častio svojim životnim pričama koje su nas naposljetku dobrano umorile. Ipak, na velikom rastanku u Saborskom razmijenili smo brojeve mobitela i mailove, te obećali kako ćemo ostati u kontaktu.
Kiša je napokon stala. Put se nastavlja prekrasnom Zelenom cestom, koja se proteže sve do Plitvičkih jezera. Krajolik koji zaista izgleda impresivno, netaknuta lička priroda u kojoj dominiraju prekrasni zeleni brežuljci.
Mještani u akciji špijunaže
"Evo ih", izustim već pomalo umornim glasom, ali s velikim osmijehom na licu.
Lička ljepotica i ponos cijele Hrvatske, Plitvička jezera. E, to je, ljudi moji, jedinstven doživljaj dok se vozite na biciklu, i to posebno nakon kiše. Kapi koje svjetlucaju u moru zelenila, jedna je od najljepših slika koju sam vidio u životu. No, nažalost, nema vremena za stajanje, izgubili smo dosta vremena, a skoro će mrak.
Sljedeća je postaja Debelo brdo, selo u kojem smo odučili prespavati noć. Odmah po dolasku radoznali mještani došli su u špijunažu, ali i pokazali veliko gostoprimstvo. Tek pomuzeno kravlje mlijeko koje su nam dale stare seljanke nakon ovakvog dana bio je pravi melem na ranu. Šator smo počeli dizati pokraj stare ruševne crkve, a onda nas je zabrinulo zavijanje vukova.
Ipak, na kraju smo povjerovali pričama kako se ne trebamo plašiti jer vukovi ne dolaze tako blizu zbog velikog broja pasa koje mještani imaju. No, spomen divljih svinja utjerao nam je novi strah u kosti.
"Divlje svinje znaju zalutati na ova mjesta, ali neće vam one ništa, nisu opasne", izjavila je jedna starija gospođa, koja je išla do te mjere da sam pomislio kako priča o labradorima, a ne o životinjama iz šume. Prihvatili smo poseban savjet, a za svaki slučaj ostavili stvari nekoliko stotina metara od samog šatora.
Večerali smo svaki po sendvič i popili minerale i vitamine, bez kojih bismo teško stigli do kraja prvog dana ovog uzbudljivog puta. U roku od nekoliko minuta utonuli smo u san, a nakon jako, jako iscrpljujućeg dana, pod u šatoru na kojem smo spavali izgledao je kao krevet u predsjedničkom apartmanu.
DRUGI DAN: Priča Ante Buljana
Ideja odlična, organizacija nula
Nisam ni razmišljao o ovom problemu kad sam se upustio u organizaciju ove avanture. Bilo je jasno da će nas put iscrpiti i da ćemo svaki dan trebati u svoja tijela unositi dodatne vitamine i minerale. No, pali smo na najlakšem mogućem testu, osnovnim sredstvima za preživljavanje. Voda, mlijeko, kruh, odnosno bilo što čime bismo barem malo mogli popuniti želuce nije se našlo u našim ruksacima. Debelo brdo, selo u kojem smo zaspali prvu noć, jedna je ogromna pustopoljina u kojoj postojanje trgovine graniči sa znanstvenom fantastikom.
S prvim jutarnjim zrakama otvorio sam oči, a organizam mi je odmah signalizirao kako mu je potrebna tvar bez koje ne započinjem nijedan dan – kava. Pogledavši u Seju, koji još uvijek spavao dubokim snom, odlučio sam se na novi pothvat, prošnja po selu. Sinoć je upalilo, trebalo bi i danas.
"Gospođo, biste li nam skuhali kavu, spreman sam vam platiti", upitao sam prvu staricu na koju nam naišao.
Nisam dobio potvrdan odgovor.
"Imate li barem malo vode da se umijem", nastavio sam, no ovog je puta uz negodovanje stigao i onaj specifičan pogled kojim se nerijetko dočekuju nepodobni stranci koji zalutaju u selo. No, u drugom pokušaju imao sam više sreće.
Prvo rakija, pa onda kako 'ko voli
"Sinko moj, pa kako ti ne bi dala vode, dođi, imam i mlijeka i rakije", odgovorila je ljubazna gospođa, koja je za razliku od svoje prethodnice bila oduševljena što vidi novo lice u selu, pa barem i na nekoliko minuta. Iako je rakija bila zadnja stvar koju sam u tom trenutku poželio, morao sam iz pristojnosti trgnuti jednu. Dok nam je ljubazna mještanka kuhala kavu, otišao sam po Seju, a putem sam osjetio grom u napaćenom želucu, koji je prouzročila ona čudna brlja, namijenjena očito za dezinfekciju seoskih utroba.
Mlijeko koje je netom procurilo iz kravljeg vimena, kristalno čista voda iz seoskog bunara i pravi domaći suhomesnati proizvodi sjajno su se uklopili u naš lajtmotiv putovanja – samo prirodno. Potom je stiglo još jedno veliko iznenađenje za kraj, domaći med kućne radinosti. Posjet Debelom brdu završio je u susjednom dvorištu, u kojem smo ugledali upravo zaklanog i očerupanog pijevca koji se namače u velikoj kanti vode. Krasan prizor za rastanak.
Uslijedio je nastavak puta cestama preko Krbavskog polja i Udbine do Gračaca. Dosadno pedaliranje prekinuo je lokalni prodavač sira i meda, kod kojeg smo stali na čašicu razgovora. Iznenadili smo se kad nam je rekao da je zapravo dečko iz zagrebačke Dubrave. Mladić je bio izuzetno sretan što nas vidi jer, kako kaže, ima dana kad po cijeli dan samo sjedi, a da nitko ne prođe pokraj njega.
U raju svih ličkih partijanera
Odmah nam je dao vode i nešto iz svog asortimana na štandu. Pojadao se da ga unatoč slaboj prodaji i nedostatku osnovnih sredstava za život, državne institucije često kažnjavaju zbog ilegalne prodaje, iako znaju da je to jedini način da preživi.
Nakon nekoliko sati ugodne, ali pomalo iscrpljujuće vožnje, stigli smo u Gračac, no onda smo saznali kako nas tek sad očekuje najteži dio puta. Pomislili smo da ulazimo u lokalnu birtiju, no iznenadili smo se kada smo saznali da se nalazimo u noćnom klubu Rustika, inače raju za sve ličke partijanere.
"Sada vas čeka najteži dio puta, veliki uspon na Velebit od 16 posto. Ali dobri ste vi, možete vi to, no krenite što prije jer će vas uhvatiti mrak", posprdno nam je rekao konobar, koji nas je poslužio kavom. Uz proteinski šejk i energetsku pločicu pripremili smo se za nastavak.
Ono što je najavljeno obistinilo se samo 45 minuta poslije. Uspon na Velebit bio je zamalo koban za moga suputnika. Krenuo je potpuno nespreman na ovo putovanje, što je kulminiralo samo dva i pol kilometra nakon uspona. Sejo je pokleknuo, sišao s bicikla i nastavio put gurajući ga uzbrdo. U jednom sam trenu pomislio kako će definitivno odustati, ali onda je pokazao svoje pravo lice, lice čovjeka koji zna kako je u ovom slučaju sve u glavi. Pogledavši ga kako iscrpljen grabi metar po metar, znao sam da je svjestan da je ipak on gospodar svoga tijela.
Sva ljepota Newtonovog zakona
Svladali smo i taj uspon. Na redu je bio spust, po mom skromnom sudu, dio puta u kojem sam najviše uživao. Krenuli smo zapalivši po jednu, da, samo po jednu. Iako nisam ljubitelj fizike i nikad joj nisam posvećivao veliku pažnju, prvi sam put u životu u potpunosti shvatio svu ljepotu Newtonovog zakona. Sila koja nas je vukla prema dolje olakšavala je putovanje. S posebnim smo užitkom gledali kanjon rijeke Zrmanje s ceste koja je vodila ravno prema Obrovcu. Pogled je sezao unedogled, a prizor prekrasne rijeke, koju smo vidjeli prvi put u životu, nešto je naprosto očaravajuće.
Naša druga noćna postaja bio je Obrovac. Ovoga se puta nismo prevarili, naoružani hranom, pićem i savjetima lokalnog pučanstva, podigli smo šator odmah uz rijeku Zrmanju. U jednom trenutku, dok smo gradili svoje utočiste, neočekivano se ispred nas stvorilo lice mlade djevojke.
"Oprostite na smetnji", izustila je, nakon čega je Sejo uzvratio:
"Ma kakva smetnja, sjedni s nama i guštaj, ispričaj nam nešto o Obrovcu."
Nemoralna ponuda
Padala je noć, a mi smo uživali u Veronikinim lovačkim pričama. Uvjeravala nas je kako studira na fakultetu pravde u Zadru, kako joj je otac gradonačelnik Obrovca, kako živi na relaciji Zagreb – Dubrovnik, te kako često zalazi u popularnu Rustiku u Gračacu. I dok nas je zabavljao njen mladenački pokušaj prevare, uslijedila je šokantna izjava.
"Dajte mi sto kuna i možete sa mnom raditi što hoćete."
Bili smo frapirani njenom ponudom, no, naravno, nismo pristali. Ipak je u pitanju djevojka koja ima tek 18 godina, ako joj je i to za povjerovati. No, pristali smo na njenu ludu igru.
U jednom trenutku omamljeni vinom i senzacionalnim riječima koje su izlazile iz njenih balavih usta, osjećali smo se kao u skeču Montyja Pythona ili Top -iste nadrealista.
Veronika nije odustajala, uslijedila je nova ponuda.
"Ajde onda za 50."
Naš je odgovor bio isti kao i prethodni, no, priznajem, naprosto smo uživali u njenom društvu. Očekivali smo kako bi njena cijena mogla još pasti, pa smo nastavili slušati čemu će nas još podučiti životno iskusna Veronika.
Konačna ponuda uslijedila je nekoliko minuta poslije, njena je cijena pala na svega 20 kuna.
"Evo, dajte mi 20 kuna, to vam je svaki po 10."
Više nismo mogli izdržati, prasnuli smo u deliričan smijeh, za što smo dobili uvredljivo lice koje nas je iste sekunde naprasno napustilo.
Dobro raspoloženi i osjetno napiti krenuli smo na spavanje. Ovo je bio dan koji nikada neću zaboraviti. U samo 24 sata, još na početku velebitskog uspona, vidio sam smrt u očima svog prijatelja, a iste večeri ponuđen mi je seks za svega 10 kuna.
Senzacionalno! Pod zvjezdanim nebom Obrovca, tijela nam više nisu izdržala, utonuli smo u san.
U nastavku su putovanja naši neustrašivi momci imali bliski susret s bradatim likovima u kožnim jaknama, a dobrano su osjetili posljedice tandrkanja na biciklima i u testisima. O tome čitajte sutra, u drugom dijelu priče o ovoj fantastičnoj avanturi.
