Svatko ima svoje razloge zašto je napustio Hrvatsku, ali najčešći razlog su male plaće i preživljavanje. Mnogi ne žele izgubiti mladost u preživljavanju i gledanju koliko kuna danas smiju potrošiti na obrok te smiju li si uopće priuštiti obrok kao i smiju li su upaliti grijanje i svjetlo u stanu ili kući.
Jedan Hrvat je potaknuo raspravu na Redditu sa svojim pitanjem: "Ekipa koja se odlučila odseliti iz Hrvatske, kada ste odlučili i zašto? Moj osobni razlog je bio da se preselim u neku državu u kojoj se mogu osjećati slobodnije i sigurnije kao gej osoba. Od mojih srednjoškolskih dana bio mi je san putovati po Europi i raditi u hostelima. Kad sam završio srednju školu, otputovao sam u nekoliko država Europe i nakon dva mjeseca putovanja život u Hrvatskoj nije bio isti zbog homofobije i homogene populacije. Uzeo sam dva mjeseca kako bih pronašao program volontiranja u Španjolskoj. Nakon godinu dana pronašao sam posao, stan i plan da razvijem svoju budućnost ovdje."
Veća zarada, bolji uvjeti života
Mnogi su mu ispričali svoje razloge i životne priče: "Prije dva mjeseca sam otišao u Austriju. Razlozi su bili duplo veća kupovna moć, bolje zdravstvo, bolja infrastruktura, bolji poslovi, itd. Gotovo svaki aspekt mog života se poboljšao otkad sam se odselio. Išlo mi je na živce što se Hrvate tretira kao jeftinu radnu snagu Europske unije. Umjesto da je u info centru Nijemac za njemačku državnu instituciju, zapravo je Bojan iz Zagreba iz kućnog ureda koji zna njemački. Ovdje sam radio isti posao za tri puta manje novca. Kad se traži 50 eura povišica, nema teoretske šanse da ju dobijete. Kako to da me u Austriji mogu platiti duplo više, plus mogu mi isplatiti 13. i 14. plaću, a u Zagrebu glume da je 1000 eura vrhunska plaća te su 50 eura povišice kritična tema i da nema budžeta za to? Džabe se moj otac borio za Hrvatsku. Trebao je biti pametan kao i svi ostali i pobjeći na sjever. Jedino što je dobio zauzvrat je da ga je država skroz napustila da trune i jedinu utjehu koju je našao je bio alkohol (PTSP klasika). Zato ga i nemam više."
"U Vijetnam sam otišao prije šest mjeseci, ali sam i prije živio ondje. U Hrvatsku sam se vratio zbog korone i moram reći da se ne mislim nikada vratiti za stalno. Zašto? Imam bolji posao, puno bolju satnicu, ljudi su više prijateljski, s manjim radnim vremenom si mogu priuštiti puno bolji standard života, dok bi u Hrvatskoj s punim radnim vremenom jedva preživio iz mjeseca u mjesec. Ne vidim nikakvu logiku življenja u Hrvatskoj osim zbog prijatelja ili jer ne znaju engleski. Većinom ih je strah iseliti se. Većina ljudi koji kažu da je Hrvatska super, nisu živjeli nigdje vani pa ne mogu usporediti ni s čime", dodao je drugi.
Jedan par je napisao zašto su oni otišli: "2014. kada smo imali prve izbore za Europski parlament, cura i ja smo kada su objavljeni rezultati kupili karte preko Easyjeta i Ryanaira u jednom smjeru za Irsku. Ja sam radio na HRT-u, ona u dućanu, bili smo mlađi od 30 i nismo imali apsolutno ništa za izgubiti. U roku mjesec dana smo si gore sredili život, ja sam dobio posao u IT firmi, a ona opet u prodaji. Dandanas radim u istoj firmi, samo u drugoj državi. Povratak u Hrvatsku mi je negdje na 127. mjestu na listi prioriteta. Vani smo si kompletno sredili život. U međuvremenu smo razbili mnoge predrasude, oženili se, vidjeli svijet, znamo za što radimo i čemu se možemo nadati. Tih par odlazaka godišnje u Hrvatsku me samo deprimira kad vidim kakva je to okolina dolje, od priče na ulici, u tramvajima i birtijama, do dnevnih tema."
"Evo, ja sam u Njemačkoj skoro 11 mjeseci. Radio sam u Zagrebu u jednoj državnoj bolnici pet godina, ali nažalost otišao sam zbog nekoliko razloga, a to je da nije bilo napredovanja na poslu, plaća je bila oko 900 eura, od koje mi ne bi ništa ostalo do kraja mjeseca. Hrvatska politika krade na sve strane i nema nikakvih promjena. Zato sam se odlučio preseliti u Njemačku. Svi su mi govorili da ću biti stranac i ostale stvari. Sve što sam imao, prodao sam od svoje imovine. Odlučio sam da ću u Hrvatsku dolaziti samo turistički. Na početku je bilo teško, ali sada mi je puno bolje. Plaća mi je 3200 eura mjesečno. Mjesečni troškovi su mi oko 1500 eura, a ostalo bi mi oko 1700 eura. Radim kao konj, ali sam plaćen za to. Firma mi plaća edukacije i imaju plan usavršavanja za moju struku", objasnio je jedan muškarac.
6. Njihova industrija je bila nestabilna: "Jedan IT stručnjak napustio je svoju kompaniju u teškoj situaciji da bi se pridružio novom poduzeću koje je nudilo posredničke usluge na mreži. U to vrijeme, to je bila nova industrija, ali rizik se isplatio, kako je kompanija napredovala i on je napredovao. Ovo je bio dobar podsjetnik da vaše vještine možete upotrijebiti i u profesiji koju na početku ne poznajete. Nemojte se bojati započeti i naučiti nešto novo, ako vas to uzbuđuje."
Djeca branitelja završila u inozemstvu
Jedna Vukovarka je komentirala: "Ja sam shvatila da su djeca branitelja, onih pravih, na najgorim pozicijama, npr. iz Vukovara su svi vani, uključujući mene i ostalu rodbinu. Djeca ostalih suboraca su isto tako, po Njemačkoj. Ne želim ni zamisliti što je u glavi mom starom kad vidi da smo vani, a on je devedesetih gledao kako mu prijatelje ubijaju za bolju državu."
Nisu se osjećali dobro u Hrvatskoj
Neki se nikad nisu osjećali da pripadaju ovoj državi: "2018. sam imala 22 godine. Oduvijek mi je bila želja probati živjeti negdje vani i putovati. Engleska je tad ukinula radne vize tako da sam odselila jer mi se sviđalo što već znam jezik pa mi je jedan poznanik pronašao posao u pubu u kojem je on radio s prijateljima. Sad mi je taj dečko zaručnik. Putovali smo, ludirali se, upoznali svakakve ljude iz cijelog svijeta, ma sve što sam ikad sanjala i više. Sad smo u procesu preseljenja u Australiju jer je on Australac. U Hrvatskoj sam se uvijek osjećala kao da baš ne pripadam, ne odgovara mi mentalitet nikako. Volim doći posjetiti svoje jednom godišnje na par tjedana, ali ne bih više živjela tamo."
Česte odbijenice i ne vide budućnost u Hrvatskoj
Jednom muškarcu su odbijenice došle glave: "Otišao sam u rujnu 2020. godine. Pukao mi je film od raznih odbijenica. Doslovno sam preko noći odlučio."
"Godine 2014. sam otišao s curom trbuhom za kruhom. Ona je diplomirani inženjer, radila je dva posla na crno i manje zarađivala nego ja kao konobar. Otišli smo u Englesku, a kasnije u Irsku. Spavali smo na cesti, u parkovima, kod poznanika, nismo se sramili jer smo imali cilj. Naši su nas izigrali, a stranci nam pomogli. Početak je bio gadan, ali imali smo stav da ćemo radije umrijeti ispod London Bridgea nego robovati u Hrvatskoj. Karte su bile jednosmjerne i nismo se namjeravali ikad vraćati. Naši doma su nas se sramili, prijatelji odbacili jer otvoreno pričamo što smo sve proživjeli i poprilično pljujemo po Hrvatima vani jer su nas samo naši prevarili ili pokušali iskoristiti. Svaka čast izuzecima, postali su nam doživotni prijatelji. Osam godina kasnije, ja sam prekvalificiran, a ona radi u struci. Radimo remote gdje god u svijetu poželimo na izvršnim pozicijama i odgajamo predivnu dječicu. Početkom 2022. vratili smo se u HR kako bi sredili par stvari i planiramo odlazak u inozemstvo jer je ovo ovdje opći kaos i ne vidimo budućnost ovdje. Još je gore nego kad smo otišli. Savjet onima koji se dvoume: Živite svoj život, a ne život svojih roditelja. Uzmite sudbinu u svoje ruke i krenite! Vani svi sve rade bez obzira na dob, spol, školu, društveni status, jezik. Iskrenost, otvoreno srce i trud će se uvijek nagraditi", opisao je svoju situaciju drugi muškarac.
Treći je dodao: "Previše posla, premalo para i rodbinske veze potrebne za napredak koje nisam imao."
Tretiranje homoseksualnih orijentacija u Hrvatskoj
Jedan je autoru posta komentirao homoseksualce u Hrvatskoj: "Većina gej ljudi koje znam nema toliko problema s okolinom, nego s onima njima najbližima i to im stvara najveći stres. Starci, babe i strine koje "moraju" viđati i trpjeti kad su tu. Je li moguće da je vani lakše jer si jednostavno dalje od tih ljudi i stresova, a ne da su ljudi općenito vani manje homofobni? Osim činjenice da je Hrvatska jedna jako malo zemlja s brojem stanovnika kao jedan grad u Španjolskoj pa se možeš izgubiti u masi."
"Još uvijek sam u Hrvatskoj, ali sam u sličnoj situaciji, queer sam i u problemima s hrvatskim društvom. Meni osobno je najveći problem sistemska homofobija, ne homofobija na razini pojedinca. Nitko me nikad nije vrijeđao na ulici, ali zato mi zakon svašta brani što heteroseksualnim ženama ne brani. Općenito smo dosta kruti i zatucani što se zakonske regulative za queer ljude i žene samkinje tiče, posebice u reproduktivnoj podršci te porodiljnim i roditeljskim potporama. To je priličan stres, kad misliš čitav život da nešto možeš jer eto sve druge žene to mogu, a onda otkriješ da si ti ipak iznimka i moraš odjednom izmišljati toplu vodu da ostvariš svoje želje i planove", objasnila je jedna članica LGBT zajednice.
