I evo me sada kako sjedim na molu lučice grada Hanga Roa, usred Pacifika. Toćam noge u krijestama koje mi oplahuju tabane i objektivom ciljam pučinu. Čekam plimni val, ogromnu vodenu mrcinu koja će me konačno promaknuti iz reda očajnih fotografa u red očajnih fotografa koji su imali sreće biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Dolazi cunami. Ili barem kažu da bi na nas trebao udariti cunami, s obzirom da se u Santiagu dogodio strašan potres.
Ali čekaj čekaj... kojeg vraga ja radim tu?
Sve je počelo prije nekoliko dana kad sam se na aerodromu Pleso ukrcao na avion koji fura prema Zapadu. Tko kaže da Hrvatska nije obećana zemlja? Tko kaže da ovdje ne možeš zabiti glavu ravno u srce hrvatskog sna? Palo mi je na pamet prokrstariti tom polutkom planeta, od Uskršnjeg otoka i Antarktika na jugu, pa preko Paragvaja i Brazila sve do Paname.
Odraditi to avionima, pa onda u Panama Cityju sjesti u automobil i odvesti se sve do... što ti ga znam... Belizea na sjever... ili Miamija, nijedan plan nije previše ambiciozan za igrače na veliko.
Pala mi je na pamet ta bjesomučna ideja, pa sam na brzinu dogovorio stvari s nekoliko urednika cijenjenih portala/magazina, koji će mi osigurati prostor da pokrijem priču. Dobro znaju oni, i dobro znam ja, da je priču kakva meni treba gotovo nemoguće pronaći i pokriti.
Ali, u tome je i čar zabijanja glave u srce hrvatskog sna. Kod nas je sve moguće dogovoriti. Štoviše, što je ideja sumanutija, veće su šanse da prođe.
Krajem prošle godine sam odlučio da se više ne bavim pisanjem romana. Napisao sam sve što treba, i sve to što treba napisao sam loše... propao sam kao pisac... vrijeme je da propadnem i kao putopisac... odlučio sam to svim srcem i načetim umom, i što je najopasnije od svega, odlučio sam propasti na gonzo način.
Najprije sam letio od Zagreba do Frankfurta. Pa od Frankfurta do Madrida. Pa od Madrida do Santiaga. Pa od Santiaga do Uskršnjeg otoka.
Kročio sam nogom u avion na aerodromu Pleso, i 40-ak sati kasnije, 20.000 kilometara kasnije, 40 kratkih jegera kasnije, eto me na otoku koji je jedan jedini, ali mi Hrvati ga nekako volimo izgovarati u pluralu.
Prvu večer sam obišao sve barove u gradu. A, ima ih pet. Na čitavom otoku živi četiri tisuće stanovnika, od toga u glavnom gradu Hanga Roi žive – svi.
Popričao sam s barmenima, policajcima, čistačicom, babom koja renta motore... uz malo sreće, u sljedećih ću par dana popričati s čitavim otokom.
Drugog sam jutra unajmio motor, pa se odvezao na sjeverni dio otoka, do famozne plaže Anakena. Riječ je o objektu potpuno namijenjenom duhovnjacima. Nikako ne preporučamo da ovdje dođe makar jedan hedonist, jer čovjek tu ne bi imao što raditi... sve se svodi na palme, bijeli pijesak, nešto pitomiju varijantu pacifičkih valova, diskretne stolove s delicijama tamo iza, ispod palmi... a sve to nadgledaju one famozne kamene statue koje su se nadvile nad obzor.
Ali čekaj, čekaj... ja sam ipak nekakav pročelnik za gonzo pitanja, čovjek koji je odlučio propasti kao putopisac... moje mjesto nije na plaži. Ja moram ispitati sve mogućnosti akcije ovog otoka.
Negdje sam pročitao da kamenih statua na otoku ima 887, i potječu iz vremena obračuna plemena dugih i kratkih ušiju. Svako doticanje spomenika rezultirat će procesuiranjem počinitelja... tako je pisalo...
Jurio sam motorom od jedne do druge statue. Dirao ih malčice. Fotkao se s njima. Na jednu se čak pokušao uspentrati. Mislio sam pri tome kako bi bilo zaglaviti u lokalnoj buksi Hanga Roe, pa tamo s lokalnom škvadrom igrati košarku u slobodnim popodnevima... ali nitko me nije procesuirao.
Onda sam se vratio do grada, pa zaokrenuo do Ko te Peua i Ahu Akivia, što zvuči kao špansko selo, ali tko god je bio ovdje i sada čita ove retke, taj će znati da je riječ o dosta nezgodnim klisurama nad Pacifikom... pogotovo ako si nerazumna individua koja ručicu gasa na motoru doživljava previše revno.
Bilo je zabavno jurcati otokom. Okreneš motor uz rub ceste, pa jašeš ravno naprijed, u smjeru pučine. Onda se spustiš na plažu, pa turiraš stroj metar od linije plime... Sjećanje te baci deset godina unatrag, na otok Isla Muheras, između Kube i Meksika... u isto ovakvo jurcanje motorom uz liniju plime... deset godina mlađi... u nekom drugom svijetu, drugom, ali ne i bitno drugačijem...
Navečer sam ponovo obišao svih pet barova. U jednom od njih sam upoznao Alesandra, koji je iz Italije, koji južnom Amerikom putuje već dva mjeseca. Što je normalno. On me, pak, upoznao s nekom ženom iz Cape Towna, koja je, kako nam je pričala, jedne južnoafričke večeri pušila džoint i gledala zalazak sunca. Poželjela je znati gdje to sunce zalazi, a to je, po njenoj slobodnoj procjeni, bilo tu negdje oko Uskršnjeg otoka.
Pa je doputovala ovdje da se uvjeri na vlastite oči. Što je isto normalno.
Ako čovjek putuje dovoljno dugo, i ako koristi odgovarajuću gonzo optiku za razgledavanje svijeta oko sebe, upoznat će raznoliku garnituru likova.
Žena iz Cape Towna je nekuda otišla, ali Alesandro je bio zabavan, pa smo se nakačili na cugu kao avatari na zmajeve i izmjenjivali doživljaje iz intimnih riznica 'dogodilo mi se na putovanju'.
Na kraju sam otišao u krpe, a onda me, pred zoru, probudilo tuljenje sirene. Kad čovjek intenzivno zatvara barove po polinezijskim otocima, mora biti spreman na svakakva ružna buđenja... puna tjeskobe i kisele sile u želudcu... Ali, zaista, ovo nije bila utvara, u zoru je tulila sirena opće opasnosti.
Nisam je shvaćao ozbiljno, jer čovjek na putovanjima doživi svašta. Pamtim zoru u Jordanu, kada je hotel gorio, tulio je alarm, ali bio sam preumoran da bi me se ticalo... pa sam ostao u krevetu.
Ali, ovu sirenu je bilo teže ignorirati, jer došla je u paketu s grlatim glasovima iz megafona. Nakon nekoliko minuta sam shvatio da je riječ o policiji koja provodi evakuaciju. U Santiagu je tresnuo potres, i cunami putuje prema nama.
Furešti su pohitali uz brdo. Čudan je to paradoks... lete preko pola svijeta da bi na Easter Islandu surfali u miru, a kada im se primiče jedan pravi plimni surferski val, onda gibaju u brda.
Lokalcima je bilo svejedno, ili se barem tako činilo. Nisu otvarali svoje butige, pa je onih nekoliko internet cafea i barova s wireless uslugom ostalo zatvoreno. Pukle su mreže GSM-a i mobiteli nisu funkcionirali.
Nema interneta, nema mobitela, i onda se nađe neki kreten koji počne napuhavati priču. Nakon pola sata čuo sam verzije o dva potresa – jednom u Japanu i jednom u Santiagu – oba jačine i efekta kao na Haitiju. U toj verziji naš će otok bit izbrisan s lica zemlje kad nas poklope valovi.
Popeo sam se na vrh brda, pa tamo pronašao čovjeka koji me za odgovarajuću sumu novca pustio u kuhinju, gdje sam se na dvije minute uspio nakačiti na Facebook. Ostavio sam post da sam dobro, pa onda zgrabio fotić i počeo jurišati prema obali.
Zaustavila me samoanska policajka plosnatog nosa. Nije željela čuti moju priču o akciji, čak ni kada sam izvukao presicu iz novčanika. Sumanuto sam joj tumačio kako moram pokriti priču... već sam postao nervozan.
Moja je krv pregusta za Polineziju, u ovakvom okruženju imam problem kako da izrazim svoje stavove. Šmugnuo sam joj iza leđa dok je nešto tumačila kolegi i provukao se do mola.
I eto me sada kako čekam da udari plimni val. Čekam i kuckam ove retke. Čekam satima...
Nema plimnog vala i sada sam već ozbiljno razočaran... skoknem do plićaka pa dlanovima talasam vodu – hajde više, može to malo jače!!! Hajde vi pačja govna, hajde maćuhice!!!
Ne događa se ništa... ali ja talasam dalje... tu, na Uskršnjim otocima, usred Polinezije... čovjek u pokretu... na putu da propadne kao putopisac... uz čvrstu odluku da to napravi na gonzo način...
Ol rajt Shale AD 2010 Uskršnji otoci
