Panika u Polineziji ljudi vrišteći trče prema brdima... stiže cunami visok 68 metara... isto kao što će milijarda ljudi svisnuti od, najprije ptičje, pa onda i svinjske gripe.
arti-201003010059006 Od kad postoje, mediji su bili i ostali poligon za plasiranje hrpe dreka... Istina, to i nije baš neka utjeha onim nesretnicima iz Santiaga. Čitam ovih dana da se preispituju mnogi inspekcijski nadzori i dozvole nakon čijeg izdavanja su stambeni objekti u Čileu dobivali zelena svjetla.
Da da gospo'n nadzorni inženjer, zgrada može podnijeti deset stupnjeva po Richteru, nema nikakvog problema... Soma mrtvih... A na Uskršnjem otoku je zavladala panika u liker storovima. Nekoliko stotina surfera, hipija, backpackera, arheologa, avanturista, lutalica i raznog drugog svijeta ostalo je zaglavljeno na otoku. Jedina je veza sa kopnom ona avionska koja fura prema Santiagu, a tamošnji je aerodrom previše devastiran da bi primao letove. Pa smo se svi zavukli po hostelima, i sljedećih se par dana držali sve te staklene ambalaže koju smo obrstili po dućanima. Pročelnik se, uobičajeno, držao jegera... koji smiruje u ovakvim kriznim situacijama... kad nagoni za akcijom vrište tjerajući naprijed, a okolnosti nikako ne dozvoljavaju.
Napokon, puste i aerodrom u funkciju. Pa sam se izljubio sa Australcima, Englezima i Talijanom... svim tim novim prijateljima s kojima te zbliže okolnosti, za koje imaš osjećaj da ih poznaješ godinama, a u stvari se poznajete tek nekoliko dana, cugate u hostelu i čekate da udari val. Ali ima valjda nekog vraga u onim kamenim statuama Uskršnjeg otoka jer val se, negdje usput, slomio i otkotrljao nazad.
Međutim, aerodrom su pustili u funkciju ipak malo prekasno, barem što se mene tiče. Bilo je zamišljeno da se nakon Uskršnjeg otoka leti za Antarktik. Zbog tog sam plana preko pola kugle zemaljske teglio polarnu opremu. Zbog toga sam plana unaprijed istovario, jako puno... jako puno novca.
Ali sve je palo u vodu, let na Antarktik je otkazan do nekih sretnijih vremena. I nema tu puno žaljenja, čak ostaje i čudnovati ushit, jer znaš da imaš razlog još jednom letjeti u ovaj dio svijeta.
Ukrcao sam se u avion za Santiago. Pa se prebacio do Sao Paola, i na kraju do Manausa. Dobrom starom mr. Nou na megdan. Putevima velikog Roberta Pauletića. A u Manausu čovjek i nema baš bog zna što za vidjeti. Potroši sat vremena na Teatro Amazonas, ono čudnovato zdanje iz vremena obilja – 'vremena gume', kad su europski doseljenici shvatili što se sve krije u stablima okolne džungle. Možda još i Palacio Rio Negro... i to je otprilike sve što grad nudi.
Završiš šetnju na šetalištu uz rijeku, sisaš nešto ledeno da te vrati u život, i razmišljaš kuda dalje... Što i nije uvijek jednostavno, jer vlaga se redovno mota oko kakvih 90%, sparina je ubitačna, putnik namjernik jedva diše.
Ali naravno, čovjek i u takvim uvjetima zna što je najbolje za njega. Barem mi u Institutu za akciju znamo... Na obale Amazone se ne dolazi zbog Manausa, nego zbog džungle... Pa ako si dovoljno poduzetan, pronaći ćeš lokalca koji će ti za odgovarajuću sumu novca pokazati što se krije iza prvog reda stabala, pa dobrih 100 kilometara u unutrašnjost.
U ovakvim slučajevima gospon put je uvijek gazda, pa mi je, potpuno neočekivano servirao dva nova prijatelja – Mikea i Matieasa, Engleza i Nizozemca. Dečki su gajili slične ambicije kao i ja – zavući se duboko u džungletinu i tamo provesti noć ili dvije. Bez turista u klasičnom smislu riječi... bez naslikavanja s polukrepanim aligatorom u naručju.
Pronašli smo vodiča, pa se odvezli gliserom duboko u divljinu. Onda su nas prebacili u manji čamac, pa smo još satima drnadli u nepoznatom pravcu. Onda smo ostavili čamac na obali i nekoliko sati se probijali u unutrašnjost.
Tu smo podigli kamp. Izgradili smo ga sami, od stabla koje smo posjekli. Onda smo naložili vatru, i slušali kombinirano jedni druge, ali i džunglu koja je intenzivno disala oko nas. Inače, strašno mi idu na jetra oni turisti koji New York počnu svojatati nakon dvije role ispucanog filma. Jednako tako, ne pada mi na pamet, pored Rostuhara, Veličana, Boke i takvih ljudi, koji su život posvetili opskurnim dijelovima planete, ne pada mi na pamet glumiti znalca za pitanja džungle... ne nakon dva dana i jedne noći provedene u njoj.
Ali mogu reći da je taj potez jedan od najboljih koji sam ikad povukao u životu... ja, dečko betona i čelika, putopisac urbanog partijanerskog gonzo ritma, zavolio sam majčicu prirodu tamo gdje je najiskonskija... uz zmije, pauke, vrišteće majmune, insekte koje nikad prije vidio nisam niti na televiziji... bogu iza hozentregera, u divljini Amazone... toliko zavolio da sam si dao obećanje – vraćaš se u Amazonu, samo ipak na malo duže vrijeme.
Možda je to sve samo neko post Avatarsko ludilo, možda sam ostario... možda sam pogrešno pokopčao stvari... put će odlučiti kako će to na kraju ispasti.
Izvukao sam se sa rijeke i vratio u Manaus. Ukrcao se u avion i odletio za Sao Paolo, pa dalje do Asunciona. Ovdje se nalazim s jednim starim prijateljem i Kanade. Javio mi se prije mjesec dana, kada je čuo da planiram ovo putovanje. Rekao je – dolazim ti raditi društvo u Paragvaj... samo znaš, kad ja dolazim u grad, to znači pojavu ozbiljnog ludila i nasilja. Rekao sam mu da znam...
Iskreno, možda je to baš ono što mi treba. Od kada sam krenuo na putovanje, letim isključivo noću, da ne gubim vrijeme. Za vrijeme leta odspavam 3-4 sata i to je dnevna porcija. Izgubio sam 4 kile u 10 dana.
Pa čemu onda smanjivati tempo? Pročelnik za gonzo pitanja izlazi Kanađaninu na megdan... Pa da vidimo čija mama crnu vunu prede…
Shale Asuncion Ad 2010
