Armenija
Taman negdje iza Amasyje, gdje je Cezar nakon bravurozne pobjede rekao 'Veni, vidi, vici!', izgubili smo veliku bitku. Naš vjerni limeni suputnik nas je izdao i umjesto u Gruziju otišao je u k**** Ne u Konyju, milijunski grad poznat kao veliko tursko carstvo autodijelova, nego u ono drugo mjesto na 'k'.
Iskusni Nissanovi doktori, nakon nekoliko sati pregleda bolesnog auta u ovlaštenoj ambulanti, shvatili su da mu ni sveta Konyja više ne može pomoći.
'Otišao vam je motor. Popravak auta koštat će vas šest tisuća eura', rekli su.
Dakle, to je to. Nakon obećavajućeg starta i pretrčanih dvije tisuće kilometara, izdao ga je herc. Za njega je ekspedicija bez hitne transplantacije nepovratno završila. Shvativši da su nam džepovi plitki da iznjedre golemo, ganc novo srce našeg četverokotačnog ljubimca, odlučili smo ga ostaviti da mjesec i pol odspava zimski san na parkiralištu službenog servisa.
Kad se izliže cipelcug, zaboli prst od stopiranja, utrne guza od sjedenja u busu/vlaku/kamionu/konju/jaku/čemu god i kad se vratimo s odiseje do Kazahstana, tada ćemo se vratiti po njega i kamionom ili prikolicom ga odšlepati do Hrvatske na pregled. Dr. Ivica, vrstan kirurg iz Slavonskog Broda, naplaćuje svoje usluge ipak malo jeftinije.
'Vraćate se doma? Crk'o vam je auto, kak' mislite dalje? Ekspedicija je završila?', pitali su mnogi, čak i neki naši prijatelji u Zagrebu.
'Naravno da ne', odgovarali smo samouvjereno, 'ekspedicija je tek počela'.
Istina, u malo izmijenjenom obliku, bez detaljnog plana i programa zbog novonastale situacije. Zapravo, da ne muljam, bez ikakvog plana i programa. Ali nije bed, skovat ćemo ga kad se slegne šok koji smo doživjeli. Prvo treba odbolovati preminulog prijatelja.
Armenske karmine
Neumorna marshrutka, izgledom iz zlatnog doba SSSR-a, a stvarne dobi starije maloljetnice, čekala nas je na kolodvoru u Tbilisiju. Neobično ofucana i derutna, ali prgava i brza, odmah je odlučila pomesti svu konkurenciju na cesti i ekspresno nas iz glavnog grada Gruzije prebaciti u prijestolnicu Armenije Yerevan.
Prolaskom granice sat vremena kasnije, tromilijunska država, površinom upola manja od Hrvatske, prosula je svoje blago pred nas. Iako napaćena velikim siromaštvom i nikad priznatim genocidom koji je Turska tijekom Prvog svjetskog rata počinila nad armenskim stanovništvom (zbog čega ni dan-danas ne postoje nikakvi diplomatski odnosi i zatvorene su sve granice između tih dviju zemalja), Armenija uzdignute glave i otvorenog duha prima svoje goste s osmijehom na licu.
I nesebično nudi najbolje što ima – nevjerojatnu toplinu i gostoprimstvo svojih stanovnika, fascinantnu kulturu i neke od najstarijih kršćanskih crkvi (Armenija je prva država na svijetu koja je 301. godine prihvatila kršćanstvo kao službenu religiju), planinske pejzaže i, po mnogima možda međunarodno najpoznatiji biser, konjak Ararat. Nazvan po svetoj planini Ararat na koju se prema Bibliji nasukao Noa, ovaj je brendi zbog svoje iznimne kvalitete prije stotinjak godina od Francuske dobio dopuštenje da se naziva konjakom. Ili tako barem kaže priča. U svakom slučaju, ne brinite, provjerit ćemo sami.
Osim na boci najpoznatijeg proizvođača brendija u Armeniji, motiv planine Ararat vidljiv je na svakom koraku. Iako se teritorijalno nalazi na području Turske i predstavlja bolnu točku armenskom narodu, Ararat je u pravom smislu žila kucavica ove zemlje. Ponosno smješten na grbu države, svoje mjesto pod kavkaskim suncem našao je još i na bocama piva, tetrapacima sokova, cigaretama, časopisima, bankama... Ararat rules, bez ikakve sumnje.
'Koji je najbolji armenski konjak?', pitala sam prodavačicu u supermarketu u Yerevanu zbunjeno stojeći ispred nekoliko desetaka različitih nacionalnih proizvođača konjaka.
'Ararat!', izbacila je bez razmišljanja.
'Aha...', odgovorila sam pa se pomaknula prema njihovoj ponudi.
Gospođica se pomaknula za mnom. Ararat tri godine, Ararat pet godina, Ararat šest godina, Ararat sedam godina... Ararat 10 godina... Ararat 15 godina... Ararat exclusive collection... Promatrala sam planinu od staklenih boca i razmišljala koju uzeti da proslavimo novi početak putovanja i nazdravimo jadnom Nissanu koji smo ostavili u Turskoj. Prodavačica je vidjela da sam u nedoumici.
'Ovi su najbolji', prekinula je tišinu pokazujući prstom u dva luksuzno pakirana brendija na vrhu police. Ararat Dvin i Ararat Armenia. Prvi 100 eura, drugi 310.
'Ararat Dvin?!', nasmijala sam se.
'Ararat Dvin je obožavao Churchill. Taj mu je bio najbolji iz kolekcije Ararata.'
Trokrevetna soba u Yerevanu, tulum za četvero. Darko, Matija, Dvin i ja. Otvaramo bocu pedesetpostotnog zavodljivog ubojice razuma i nazdravljamo novom početku. Jedna čašica... druga... treća... Nakon četvrte smo imali plan za nastavak putovanja i sve troje bili sigurni da je onaj hedonist od Churchilla tijekom konferencije na Jalti znao što valja.'
