Otočje Dos Bijagós
Nakon mjesec i pol dana putovanja po zapadnoj Africi, spustile smo se do najjužnije točke ovog putovanja – Gvineje Bisao. Neprikosnoveni turistički adut ove prekrasne države svakako je otočje Bijagós. Radi se o jedinom pravom afričkom arhipelagu koji se smjestio ispred razvedene obale Gvineje Bisao. Arhipelag čini 88 otoka, od kojih je samo desetak naseljeno i oni su specifični po posebnoj kulturi. Od raznolikih životinja koje obitavaju na otočju treba izdvojiti jedinstvenog slanovodnog nilskog konja.
Na nekim otocima razvijen je elitni turizam za obožavatelje ribolova, koji dolaze iz cijeloga svijeta.
Ovaj afrički raj dolazi uz cijenu. Naime, otočje je teško dostupno jer piroge iz Bisaa ne idu po nekom redu plovidbe, prepune su ljudi te su opasne jer se često prevrću. Bilo koji drugi privatan prijevoz je jako skup. Ali, mi smo imale sreće i naletjele smo na čamac koji je na otoke vozio namirnice i na kojem nije bilo puno ljudi, tako da smo bez puno muke došle do vrhunca našeg putovanja. Baza nam je bio otok Rubane, odakle smo krenule u istraživanje drugih otoka.
Nije teško upoznati kulturu otočja uz prekrasne bijele pješčane plaže. Ono što nas je najviše zanimalo je matrijarhalna kultura otočja, koja je po mnogočemu jedinstvena...
U posjetu kralju
Nakon što smo se raspitale o tradicionalnom životu na otoku i gdje ga je nabolje doživjeti, odlučile smo posjetiti otok Canabaque. Taj je otok jedan od najvećih u arhipelagu i na njemu se nalazi 13 sela. Nekad je većina sela imala kralja i kraljicu koji nisu bili međusobno vezani, kralj je imao svoju ženu, a kraljica svoga muža. No, danas samo nekoliko sela ima svoje 'vladare', a razlog je lagano prodiranje modernih tekovina i napuštanje tradicionalnih vrijednosti.
arti-201102230404006 Uz lokalnu pomoć uspjeli smo doći do sela Bahn, u kojem još uvijek stoluje kralj Ramos. Čim smo došli u selo kralj nas je dočekao ispod nadstrešnice pored svete kuće i zamolio nas da pričekamo s fotografiranjem dok ne odjene svečanu odjeću. Nakon toga je slijedio pravi prijem i ispijanje palmina vina u našu čast. Podijelile smo mu poklone i uslijedilo je slikanje s kraljevskom obitelji. Kralj je inzistirao da se slika sa ženom i psom. Cijeli događaj privukao je sve žitelje sela koji nisu navikli na posjetitelje.
Nekad su sva sela na otoku imala kralja, koji se brinuo za muške probleme, i kraljicu, koja se brinula za ženske probleme. Danas je Ramos jedan od zadnjih kraljeva i pitanje je hoće li zbog novonastalih promjena već iduća generacija uopće izabirati vladare.
U posjetu kraljici
Poslije kralja došao je red na kraljicu. U većini sela na otoku Canabaque više nema kraljeva i kraljica, i čini se da se tradicija polako izumire, iako nas lokalci uvjeravaju da će sva sela s vremenom izabrati nove vladare. Zanimljivo je da odabir vrši seoski vrač i da nasljednik uvijek mora biti iz drugoga sela.
Da bismo došle do jedine preostale kraljice morale smo prehodati cijeli otok. Prolazeći kroz duga sela mogle smo vidjeti kako se odvija život u ovim mirnim zajednicama. Nakon poludnevnog hoda dolazimo do sela Inore, gdje nas je dočekala slična procedura kao i kod kralja. Čim nas je ugledala, kraljica je otrčala u svoju kuću da se pripremi za prijem.
arti-201102190149006 Izašla je sa štapom i upečatljivim šeširom, koji je bio ukrašen napisom s imenom otoka, sela i njenim imenom, a to je Babu, što na lokalnom jeziku znači majmun. Kasnije su nam objasnili da je to tradicija koja postoji samo na otočju Bijagós kada djeca dobivaju imena po životinjama: lav, krava, bik, vodenkonj itd.
S njom smo također razmijenili poklone kojima je bila jako zadovoljna. Donijeli smo rižu, palmino vino i majice za djecu. Kraljica je bila zadovoljna našim dolaskom i inzistirala je da ostanemo preko noći. Kako smo prije dolaska na otočje puno čitale o tome kako je ovdje očuvana matrijarhalna kultura, htjele smo vidjeti u kojim je to sferama očuvana te kakav je odnos između muškarca i žene, tako da smo ostale još jedan dan.
Život na otoku Canabaque
Odlučile smo obići još neka sela na otoku Canabaque i vidjeti na što se odnosi matrijarhalna kultura po kojoj je otočje poznato. U svako selo u koje smo došle muškarci su ležali u hladu ispod drveta, a žene su se bavile različitim stvarima. U jednom selu su čak gradile kuću! Pa 'ko je tu gazda?
Objašnjenje je da one grade kuću jer je to ceremonijalna kuća samo za žene, a u nju muškarci nemaju pristup. Na otočju vlada običaj da ako žena prva zaprosi muškarca, on je ne smije odbiti, dok je u obrnutom slučaju to moguće. Ako bi on odbio, bio bi nepoželjan u društvu i prozivan. Nadalje, nezadovoljna žena u braku u kojem joj muškarac ne omogući potomke, može se razvesti od njega bez puno objašnjenja. Čini se da žene imaju puno utjecaja, ali pod vanjskim utjecajima polako se gube neke tradicionalne vrijednosti na otočju Dos Bijagós.
Bez obzira na to, otočje je još uvijek poprilično izolirano, a stanovnici rijetko idu na kopno. Život na Canabaqueu je usporen i izgleda da stanovništvo ima probleme koji su uobičajeni za cijelu Afriku.
Nehigijena dovodi do širenja raznih bolesti, što je najuočljivije na djeci koja često imaju otvorene rane koje nisu sanirane. Glavna prehrana je naravno riba, koje ima u izobilju, tako da barem na tom području nemaju problema. Nekoliko dana na prekrasnom otočju Bijagós brzo je završilo i vratile smo se na kopno, gdje nas čeka vozilo i puno kilometara do kuće...
Prethodni članci:
arti-201102230404006 arti-201102190149006 arti-201102130120006
