Robyn Hollingsworth bilo je samo 25 godina kada je napustila svoj posao u Londonu kako bi pomogla brinuti se za svog oca koji je bio u ranom stadiju Alzheimerove bolesti. Autorica knjige My Mad Dad: The Diary of an Unravelling Mind (Moj ludi tata: Dnevnik raspadajućeg uma) otkriva sve izazove i tragedije situacije kada moraš biti roditelj roditelju, piše BBC.
Lov s nožem
'Skrivam se iz trosjeda u dnevnoj sobi, nekontrolirano se znojim i bezuspješno pokušavam aktivirati telefon.
"Gdje si, ti mali lopove", viče moj otac dok silazi niz stepenice. "Ubit ću te, čuješ li me?"
Ulazi u sobu i vidim da drži veliki kuhinjski nož. No iznenada netko pokuca na vrata i on ih krene otvoriti. Radi se o susjedi iz kuće do naše.
"Bok! Jeste li dobro?", pita ona nervozno.
"O, dobar dan, draga!", glas mog oca sav je mekan i očinski, a ne lud i ubilački. "Kako vam mogu pomoći danas!"
"Bili smo, uh, čuli neku buku pa smo se pitali jeste li dobro. Zašto, zašto u ruci držite kuhinjski nož?"
"Zanimljivo da ste to spomenuli, baš sam otkrio provalnika u kući, pa baš pokušavam istjerati malenog štakora na vidjelo", sav ponosan izjavi moj tata.
Vidim da mi je susjeda uplašena ali ga pokušava navesti da nastavi pričati. Provukla sam se kroz stražnja vrata, odjurila kroz vrt i prebacila se preko ograde. Zatim sam pješice otišla do prijateljice Kate. Ona otvori vrata i ugleda moje suzama uprljano lice i zaleđena, gola stopala.
Dolazak zastrašujuće bolesti
Moj tata David Coles bio je šarmantan, inteligentan čovjek koji je sam uspio u životu. Bio je inženjer i gradio elektrane širom svijeta. Desetljećima je nosio bradu i brkove koji su s vremenom prelazili iz mišje smeđe do sivo sijede. Bio mi je idol.
Tata se povukao u mirovinu u ranim 50-tima, dok je moja mama Marjorie nastavila raditi za lokalnu dobrotvornu ustanovu. Živjeli su u južnom Walesu. Ja sam se preselila u London na studij, a kasnije sam se tamo i zaposlila. No kad mi je bilo 24, mama mi je javila da je tati dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Godinu dana kasnije vratila sam se kući kako bi pomogla mami u brizi za tatu.
Jedna od prvih očitih promjena, osim ponavljanja priča, bila je promjena u tatinom jeziku. Počeo je često psovati. "Tata, naopako si obukao džemper", rekla sam mu jednog dana nakon što sam se s mamom vratila iz dućana.
"Ah, je*i se", odgovorio bi.
"Ne govori tako svojoj kćerki", skočila bi mama.
"I ti se je*i", dodao bi on.
Ponekad je djelovalo besmisleno pričati s tatom jer bi se tako lako uvrijedio. Često je bio agresivan prema meni ili mami, no začudo uvijek je bio jako poslušan s mojim starijim bratom Garethom.
Incidenti
Moje je tata uvijek volio pričati priče, no kako mu je pamćenje počelo blijediti počeo je izmišljati stvari kako bi ispunio praznine. Te neistine mogle su varirati od "Da, uzeo sam lijek", do "Ooh, imao sam ribu za užinu". A i ponašanje mu je postajalo sve nepredvidljivije. Jednom je tako ponudio da će mami napraviti šalicu kave, a vratio se s tanjurom za juhu u kojoj je bila kava napravljena u mikrovalnoj, a koju joj je ponudio s vrećicom čaja i žlicom.
Drugoga je dana nazvao mamu dok je bila vani u kupovini da ju pita gdje mu je putovnica. "Planiraš li otići negdje dragi?", našalila se. Umjesto odgovora je prekinuo. Kada se mama vratila doma vidjela je da je cijela kuća ispremetana. Pod dnevne sobe bio je prekriven papirima, kuhinjske su ladice visjele otvorene, a one u spavaćim sobama izvučene van dok im je sadržaj bio razbacan po podu. Pronašla je tatu kako se trese i jeca u krevetu. Kasnije je sam popravio ladice i potpuno zaboravio na incident, ali mama nije.
No nije sve bilo tako crno. Sjećam se kako sam jednom ugledala mamu kako ide u kupovinu noseći svoju veliku ljubičastu pletenu vestu. Po sebi je imala šljokice i cvjetiće. Potrčala sam do nje o onda shvatila da je to tata. Vestu je spario sa zelenim samtericama i čizmama za planinarenje. Glasno i bez imalo stida pozdravljao je sve ljude u poštanskom uredu.
Propadanje i osjećaj krivnje
No puno vremena dok sam se brinula za tatu osjećala sam se tužno i neugodno, a zatim bi se osjetila krivom i sama bi se sebi gadila. Morala sam stalno podsjećati samu sebe kako nije on kriv što se razbolio. Unatoč svemu, nije mi teško padalo brinuti se za njega i ni na tren nisam pomislila na odlazak.
Tjedan dana nakon incidenta s putovnicom tata je otišao u šetnju i nije se vratio. Nakon što smo pretražili lokalne pubove pozvali smo policiju. Pronašli su ga u bolnici, gdje je završio nakon što je pronađen u jarku pored ceste s velikom posjekotinom na glavi. Mama ga je otišla pokupiti i od onda je bio još zbunjeniji.
Sve sam više bila svjesna koliko to sve teško pada mojoj majci. Fizički njen je suprug bio isti ali njegovog uma više nije bilo. "Jasno, još ga uvijek volim", rekla mi je onda, tijekom neuobičajeno iskrenog razgovora. "Ali to nije osoba u koju sam se zaljubila - to nije čovjek za koga sam se udala."
Situacija s mamom
A zatim, samo dva mjeseca nakon što sam se preselila natrag doma, mami je dijagnosticiran agresivni oblik raka kože. Situacija je bila utoliko teža jer tata nije razumio da je mama bolesna.
Na dan operacije šalio se u poštanskom uredu da ona ide na operaciju povećanja grudi. Poželjela sam ga odalamiti novinama. No kada smo ju ju otišli posjetiti u bolnicu mislim da je stvarno shvatio, jer ju nije htio napustiti. "Vrati mi se, ljubavi moja, molim te vrati mi se brzo", jecao je dok mu je ona gladila ruku.
Kada smo se vratili doma pitao me je gdje je mama. "Zašto se još nije vratila s posla? Da li je otišla?", pitao je. Objasnila sam da leži u bolnici jer ima rak. "Pa, to je šteta. Želio sam da se prošećemo u parku", odgovorio je.
Unatoč kemotarapiji mamini su se tumori proširili i dva mjeseca nakon dijagnoze saznali smo da je rak smrtonosan. Tata se trudio razumijeti. Ponavljao bi bez prestanka kako su on i mama imali dobru stvar, s dvoje djece i lijepim životom. No drugi bi put mislio da ima manjih problema sa želucem, ili da je na poslu, dok bi se ona odmarala gore na katu.
Mama je umrla kod kuće. Okupila se obitelj kako bi se oprostila od nje. Rekla je mome bratu i meni da se brinemo jedno za drugo te da joj je žao što nas ostavlja da se sami brinemo za tatu. Unatoč tome što je bio tako strašan, željela sam da taj trenutak traje zauvijek. Sišla sam u prizemlje kako bi otkrila da je tata ogulio dvije pune vreće od po 2,5kg krumpira. Mjesecima smo jeli pire.
Na sprovodu smo htjeli da gajde sviraju za mamu u crkvi. Na kraju smo svirali Out of Africa, kako bismo smo označili česta putovanja mame i tate u inozemstvo. Cijelog sam dana nervozno pogledavala tatu, ali većinom je bio tih i poslušan. No na karminama zaboravio je povodom čega se sve to događalo, te je počeo misliti kako se radi o proslavi njegovog umirovljenja. Kada sam izašla van da telefoniram on je pokušao navesti ljude da plešu kongu. Kada sam saznala toliko sam se smijala da sam zaplakala.
Odlazak u dom
Nakon mamine smrti tatino se stanje ubrzano počelo pogoršavati. Promjene u rutini mogu znatno ubrzati propadanje osobe koja boluje od Alzheimera. Postao je dezorijentiran, izgubio je apetit. Prošlo je deset dana od sprovoda kada me je zamijenio za provalnika i lovio kuhinjskim nožem.
Nakon što sam pobjegla, odlučeno je kako je preopasno za mene da se vratim, pa je briga pala isključivo na moga brata. Dva tjedna kasnije odlučili smo da ga trebamo dati u dom. Posjećivala sam ga u društvu brata, jer sam bila pre nervozna da mu idem sama. Nekih dana ne bi govorio puno, ali bi me napao ako bih ga pokušala zagrliti, a drugih bi se smiješio i djelovao sretno, ali uopće ne bi govorio.
Nakon par mjeseci u domu tata je dobio upalu pluća i postao je sav ispijen. Uvijek će me progoniti uznemirujuća slika njega kako stenje, bez svojih zubi, i nesposoban da sam jede ili hoda. Moj dragi tata postao je zombi, mozak mu je bio potpuno šupalj. Sve što sam mogla napraviti je sjediti sa njime, držati ga za ruku i govoriti mu da ga volim. Umro je samo pet mjeseci nakon mame.
Tužna sam što mi mama i tata nisu doživjeli da vide kako im je sin našao partnericu i da ima vlastitog sina, ili da im se kćer udala (moj me brat odveo do oltara). Nije bilo lako nakon što su umrli, ali u svojim ih se snovima sjećam kada su bili dobro i sretni u svojim najboljim godinama.
Prodali smo kuću brzo nakon što je tata umro i jednog prekrasnog ljetnog dana odvezli smo se u planine nad gradom. Došavši do najviše točke svako je uzeo po jednu urnu i zamahujući smo izbacili pepeo naših roditelja u nebo. Promatrali smo dok su letjeli iz nečega u ništa, svuda oko nas.'
