U početku ništa nije primijetila. Ali, nakon par dana Anne-Sophie Leurquin je sinulo da joj nešto strašno nedostaje u životu. Jutarnja kava nema svoj karakterističan miris, sapun ne miriše na lavandu i ružu, a i bosiljak u hladnjaku nema više onaj svježi miris. Umjesto svega toga ostalo je samo jedno tupo – ništa, piše Deutsche Welle.

Kada je Belgijanka Leurquin u listopadu 2020. bila pozitivno testirana na Kovid 19, bila je beskrajno umorna. I odjednom je poptuno nestalo i čulo mirisa. „Ponekad mislim da sam u nekoj vrsti depresije", kazala je za DW kada je, skoro pola godine kasnije, s nama razgovarala u njenom briselskom stanu.

Nakon nekog vremena neke mirise je ponovo mogla osjetiti, ali nekako iskrivljeno. Stručni izraz za to je parosmija. To se razlikuje od anosmije, što je izraz za potpuni gubitak osjeta mirisa.

Kada ružin parfem odjednom užasno miriše

Anne-Sophie Leurquin je iz svog života izbacila sve mirise koje je „toliko obožavala“: parfem njenog dečka, parfimirani crveni ruž za usne, mirišljave svijeće ali i svoju čitavu kolekciju parfema. Ovi mirisi su za nju postali jednostavno – smrad. „Pomalo kao pelene. Malkice dobar, ali opet govno..." - kaže ona za svoj omiljeni parfem od ruže.

Iako studije dolaze do različitih rezultata kada je riječ o postotcima pogođenih, poremećaji osjeta mirisa ipak spadaju u najčešće posljedice Covida 19. Istraživači za sada nisu jedinstveni u tome šta dovodi do toga.

Caroline Huart, liječnica za uho, grlo i nos (ORL) na UCL klinici u Bruxellesu je liječila Anne-Sophie Leurquin i spominje dva moguća razloga: neke studije pokazuju da virus pogađa stanice koje zatvaraju olfaktorne živce (mirisni živci) u nosu. Druga hipoteza: „Virus napada same olfaktorne živce". SARS-CoV-2 tako direktno prodire u takozvani Blubus olfactorius, posrednik između nosa i mozga.

Kada ne osjećaš mirise koji ti daju osjećaj da si živ...

Jean-Michel Maillard vrlo dobro razumije osjećaje ljudi poput Anne-Sophie Leurquin. Nakon što je prije više od pet godina pao i zatljkom udario o pod, ovaj Francuz je u potpunosti izgubio čulo mirisa.

Mirisi njegovog sina i supruge su mu najviše nedostajali. „Svi ti mirisi, koji ti daju osjećaj da si živ“, kaže Maillard u razgovoru za DW. I sva sjećanja koja su povezana s određenim mirisima: mirisi koji su ga odvodili u nekadašnju veš-kuhinju njegove bake, u osnovnu školu, k ocu. To je sada sve kao „odsječeno“.

Ali, svoju strast prema kuhanju Maillard ne može zaboraviti. Čak i ako njegova jela sada za njega imaju prilično bljutav ukus, jer milijuni mirisnih stanica u nosu određuju i čulo okusa. Maillard se sada mora zadovoljiti slanom i slatkom hranom. U svojoj kući u Normandiji pokazuje nam zdjelu prepunu jarkoplavih srca. Slatkiši su sada moj grijeh, kaže on.

Jean-Michel Maillard je nakon nesreće prije svega bio ljut, jer mu nitko nije mogao pomoći iako je obišao brojne liječnike. No, u jednom trenutku su se bijes i tuga pretvorili u jednu ideju.

Uspostavio je kontakt s znanstvenicima u Njemačkoj i Francuskoj, koji su njemu i drugima - kako se procjenjuje oko pet posto stanovništva u Francuskoj ima poremećaj osjeta mirisa - dali nadu. Radi se o treningu čula mirisa koncentratima različitih mirisa.

I tako je Maillard počeo trenirati svoj nos! Prženom kavom u zrnu, ružama, limunom, eukaliptusom… U međuvremenu, u jutarnjim satima sada može pomalo osjetiti lagane note, kada na primjer pije svoju prvu jutarnju kavu. Jasno mu je, međutim, da i pored treninga osjeća samo mali dio onog što mogu osjetiti zdravi ljudi. Jer, njegovo osjetilo mirisa je prilično oštećeno u nesreći.

Ima nade...

Usprkos tome je prije tri i po godine osnovao udruženje Anosmie.org, koje želi pomoći drugima i jasno staviti do znanja, koliko je važno i lijepo imati neoštećeno čulo mirisa. „Mnogi ga tek otkriju, kada ga izgube“, kaže Maillard.

Iako se on nada da će pandemija uskoro proći, ipak na ovu novu pažnju koja je sada uslijed učestalih posljedica infekcija usmjerena na osjete mirisa i okusa gleda kao na sretnu okolnost za sebe i druge pogođene. Ranije se nitko nije osobito zanimao za njihove probleme i malo tko ih je ozbiljno shvaćao.

Sada, već duže od godinu dana, on iz večeri u veče, satima čak i vikendom sjedi pred kompjutorom i drži video-konferencije na tu temu, lobira i pokušava ljude, koji su zbog Kovida 19 odjednom ostali bez čula mirisa, ohrabriti da treniraju taj osjet.

I Anne-Sophie Leurquin u Bruxellesu takođe trenira svoj nos – zajedno sa svojom liječnicom Caroline Huart. Studije pokazuju da škola mirisa nakon nekoliko tjedana daju pozitivne rezultate. U idealnom slučaju bi pacijenti poput Leurquin trebali dva puta dnevno zatvorenih očiju svjesno mirisati. „Vrlo je važno da se koncentrirate, jer mozak mora aktivirati sjećanja na mirise", kaže Huart.

U slučaju Leurquinine parosmije, iskrivljeni mirisi bi se morali ponovo povezati s nervima, kako bi ruže ponovo mirisale na ruže a ne na otpadne vode. To je ono čemu se ona nada.