Preteča današnjih 'nevidljivih' borbenih zrakoplova izrađenih na tzv. stealth tehnologiji slabe uočljivosti bio je njemački bombarder Ho-229, prvi zrakoplov niske zamjetljivosti (stealth) u svijetu. Prema zamisli Hermanna Göringa, zapovjednika njemačkog Luftwaffea, dizajnirala su ga braća Horten. Bombarder je imao turbomlazne motore i trebao je dosezati brzinu od 960 kilometara na sat i letjeti na visini do 15.000 metara. Od oružja je imao dva topa i rakete, te kapacitet za gotovo tonu bombi. No prototip bombardera srušio se prilikom probnog leta pa nikada nije korišten u borbenim akcijama.

Minijaturni tenk duhovitog naziva Goliath bio je na daljinsko upravljanje, a razvijen je u vrijeme kada se očekivala saveznička invazija na Europu. Goliath je mogao nositi do 100 kilograma eksploziva, a cilj je bio da ih polaže na savezničkim položajima te da uništava tenkove.

Koncem 1930-ih nacistička Njemačka je počela razvijati prvi raketni zrakoplov na svijetu Messerschmitt Me 163 Komet. Bio je to lovac jednosjed i dotad tehnološki najzahtjevnija i dizajnerski najrevolucionarnija letjelica. Postizao je brzinu od 1.100 kilometara na sat te je bio čak 400 kilometara brži od tada najbržeg američkog zrakoplova P-51 Mustang. Međutim, u borbama se pokazao neperspektivnim, ponajviše zbog nestabilnog i korozivnog raketnog goriva koje bi često eksplodiralo pri snažnijim vibracijama ili bi ga ponestalo tijekom leta. Saveznici su Komet nazvali 'Đavoljom metlom', ali pokazalo se da je nadimak zrakoplova ipak bio pretenciozan jer je u borbenim letovima uspio uništiti samo 16 neprijateljskih zrakoplova.

Daljinski navođeni projektil Fritz X zovu i pretečom današnjih pametnih bombi. Riječ je o 1500 kilograma teškoj eksplozivnoj napravi s radioprijamnikom i sofisticiranim sustavom za navođenje. Međutim, Fritz X ipak nije bio u široj borbenoj upotrebi jer ga je moglo nositi tek nekoliko zrakoplova.

U tajnoj zračnoj luci Brandis pored Leipziga nacistički inženjeri po Hitlerovom su nalogu razvijali oružje koje je trebalo biti presudno za pobjedu u radu. Riječ je o letjelici zvonolikog oblika, svojevrsnom NLO-u, koja je trebala razvijati brzinu čak do 4000 kilometara na sat. Letjelicu je dizajnirao Arthur Sack po kojemu je i nazvana Sack AS-6. Uz ovu letjelicu vezane su i neke teorije urote. Tvrdi se, naime, da je američka vojska u travnju 1945. u Brandisu uzela sve dokumente o letjelici, a navodno je čuveni izvanzemaljski NLO viđen u američkom Rosewellu 1947. godine bio upravo ta letjelica. Prema drugoj teoriji zavjere, Hitler je nakon lažne objave da je počinio samoubojstvo, tim je 'NLO-om' pobjegao iz Njemačke. Dio stručnjaka kasnije je tvrdio da je priča o toj letjelici bila dio propagandnog rata Trećeg Reicha, dok drugi tvrde da su nacrti tog projekta dospjeli u ruke Amerikancima, ali i Sovjetima.

Nacisti su eksperimentirali i s biološkim oružjem te su navodno, prema naredbi zapovjednika SS-a Heinricha Himmlera u koncentracijskom logoru Dachau oformili entomološki istraživački institut (entomologija je znanost o kukcima) s ciljem proizvodnje takvog oružja. Cilj je bio pronaći način da se putem komaraca neprijatelje zarazi malarijom, a preko štakora možda i kugom. Voditelj instituta Eduard May odbio je, međutim, zahtjev da testiranja provodi na ljudima. Sve se to odvijalo pred sam kraj rata pa srećom nije bilo dovoljno vremena da se monstruozni plan realizira.

Oružje kojim je Hitler naumio sravniti London bio je 'supertop' V-3, konstruiran u golemom podzemnom bunkeru na sjeveru Francuske i instaliran na jednoj planini u Francuskoj. Radilo se o topu s 25 cijevi, svakoj dužine 130 metara, iz kojih su ispaljivanjem po jednog u minuti projektili brzinom od 1500 metara u sekundi trebali pogađati 160 kilometara udaljeni London. Na probnom gađanju pred samim Hitlerom projektili su dosegli udaljenost od 88 kilometara, a dva mjeseca kasnije 93 kilometra. U siječnju i veljači 1945. iz tog je supertopa ispaljeno oko 180 projektila na London, ali učinak je bio slab. Projektili nisu nanijeli veću materijalnu štetu, a usmrtili su deset ljudi.