I danas mi je stres ući u kupaonu...
"Tu nedjelju ujutro ,taman smo suprug i ja pili kavu. Taman sam se išla presvuć jel mi je bilo hladno. Kako sam se obukla,prvo uzasna tutnjava potom ljuljanje koda smo upali u nevrijeme na otvorenom moru. Užas,otkazale mi noge,glas...pokušavala sam doći do djecije sobe ,nisam mogla. Nekako sam uspjela držeci se za zidove,taman je tad stalo ljuljat. Djeca u šoku ,strahu...brzo oblacenje...zovem mamu,tetu...ni sama ne znam koga sve zovem i ko zove mene. Ne sjecam se pola toga...Panika se diže na najjače,svi govore kako se očekuje još jači...nismo se ni snašli ,udara i drugi.Istrčavamo van u dvorište. Suprug je već bio vani,kaže da se kuća doslovno ljuljala.Pocinje snijeg,zima ,hladno je...susjedi vani ,na cesti...mi se spakirali ,nabrzinu . Pobacali u ruksake šta smo uspjeli ,ono najosnovnije. Vecinu dana smo proveli vani,na dvorištu. Broj potresa taj dan ne pamtim ,pola tog dana se ustvari ne sjećam.
Tjedan dana smo svi zajedno spavali u boravku. Tu svi skupa stanemo i nekako je najsigurnije. Spavali smo obuceni,spremni za istrčat van . Prvih par noći nisam ni spavala ,strah je bio jaci. Tuširanje,pranje kose i sl ,muka živa za psihu,također i bilo kakav odlazak na wc.
Kuća hvala Bogu ,nije jako nastradala,popucali su zidovi,opalo je malo žbuke ,razdrmao se dimnjak...Danas poslije skoro 2 mj ,i dalje ne spavam dobro ,i dalje mi je odlazak u kupaonu stres. Na svaki zvuk kamiona,busa protrnem, ne mogu se opustit. Strah je još uvjek prevelik.
I da, u ponedjeljak ,dan poslije potresa ,preko puta nas su odlucili rušit zgradu koja je godinama stajala napuštena i nije stradala u potresu . Ta 3 tjedna rušenja mi smo imali " potrese" od 7 ujutro do 15 h ,svaki dan . Zidovi su dodatno popucali ,trzali smo se cijele dane. I dalje se panicno bojim,i dalje se trzam i protrnem na zvukove,osjetim i vibracije kada ih ni nema...i tako,mislim da će mi trebat dosta vremena da se opustim i vratim na staro", rekla je Vanja Tkalec.
