Šok, strah i stres ne prestaju, ali tješimo jedni druge /

Potres u Zagrebu - svjedočanstva građana: 'I dalje ne spavam u sobi gdje sam doživjela potres'

Image
Foto: Screenshot/Facebook

''Potres u Zagrebu - svjedočanstva'' je Facebook grupa u kojoj sudionici/članovi pišu o svojim iskustvima za vrijeme razornog potresa koji je 22. ožujka pogodio Zagreb. Bio je to najjači potres u 140 godina na tom području. Mnogi su ostali bez svojih domova, mnogi su i dalje u strahu od sličnog i, nadamo se ne, jačeg potresa, jedna je osoba poginula, a skoro svi Zagrepčani moraju bar malo renovirati svoje domove. Prikupili smo nama najzanimljivije komentare iz grupe - kliknite 'SLJEDEĆA':

5.5.2020.
18:29
Screenshot/Facebook
VOYO logo

Osjećam svako podrhtavanje


"Spavam ja tako tu kobnu nedjelju 22.3. rano ujutro dubokim snom pravednika (na svom najdražem 4. katu bez lifta) odjednom je u san ututnjalo ljuljanje. Ups šok i vjeverica... ljuljam se skupa s krevetom i svojim potkrovljem skamenjena... nisam ni stigla osjetiti strah od iznenađenja. Snena sam i budna istovremeno i slušam svoje misli "o ne pandemija, još i potres, ne OVO ne može biti istina! "... Tutnjava i ljuljanje se nastavljaju sve jačim intenzitetom. Istina je. Nakon paklenih desetak sekundi shvaćam da zgrada puca po šavovima... Vrag je odnio šalu... nakon još koje sekunde čitaj vječnosti jedina misao: "ok Helga to je to, gotovo je, it was a great ride.. Jesi spremna na najgore? Jesam. Čudan mir." Nisam se mogla natjerati ni na najmanji pokret.
E onda je ipak prestalo. Ustala sam se još uvijek bunovna i odjurila do kuhinje vidjeti gdje je mama. Živim s mamom o kojoj se brinem jer ne vidi, ali i ne čuje baš dobro plus teško se kreće. 84 su joj godine i 100% je invalid. Nije mi ni palo na pamet da izjurim van što bi sigurno učinila da nje nema, ali ovako jedina briga mi je bila ona... U to žena izlazi iz kupaonice u šoku. Taman je otvorila prozor kad je krenulo. Uhvatila se s obje ruke za umivaonik i ljuljala se s njim i čitavom zgradom. U potpunom šoku od intenziteta energije. Sve je popadalo u kupaoni. Ma šta u kupaoni... u cijelom stanu, police, knjige s polica, karnise sa zavjesama, stvari, pucali su zidovi...) Srećom ništa nije palo ni na nju ni na mene.
Smirujem je i idem joj skuhati kavu pravim se da je sve ok i razmišljam što sad?!
Pitam je može li se spremiti i izaći. Neće ni čuti. Ne može. Potpuno je shrvana. Savršeno mi je jasno da smo prepuštene same sebi i da nam nitko neće pomoći. Pokušavam nešto saznati na radiju i na internetu. Nigdje ništa.
Kreće drugi udar. Užas. Neopisivo. Držim je za ruku, ne dišemo. Pada žbuka. Padaju stvari oko nas. Buka je nesnosna. Srećom kratko traje. Mama mi predlaže da odem s dokumentima i vaznim stvarima u auto da vidim što je s njim, da ona neće nigdje. Ne može, ne želi, ali ne želi ni da ja ostanem. Osjećam se bespomoćno i ne znam što da radim. Ona inzistira. Trpam dokumente i stvari koje bi nam mogle trebati u ruksak kažem joj da ću se vratiti po nju i ostatak stvari i spuštam se ispred zgrade. Ispred zgrade i u obližnjem parku ljudi cupkaju od zime više manje na 'socijalnoj distanci'. Vani je grozno hladno, sivo i apokaliptično. Nestvarna scena. Hodam prema autu i još uvijek imam osjećaj da se to događa nekom drugom. Odmah iza dimnjaka smrskanog na pločniku i hrpe cigli koje su popadale s obližnje zgrade nazire se moj auto. Netaknut! Čudo. Ulazim u njega i preparkiravam ga što dalje od zgrada kao na nekom autopilotu. I inače u kriznim situacijama najbolje funkcioniram, totalni fokus. Uspjela sam čak kupiti nekoliko litara vode, na Kvatricu nekim čudom radi kiosk, i dalje ne znam što s mamom.... Sjedam u auto i pokusavam se smiriti i razmisliti što poduzeti (fotka). Slušam radio. Kalinić izbezumljen viče da se ne vraćamo u zgrade, najavljuje moguće nove udare. Želudac mi je zgrčen od straha za mamu koja je još u klopci. Panično tražim neku suvislu informaciju na mobitelu. Ništa. Zovem prijatelje i rodbinu, zovu oni mene. Zovem mamu smirujem je i nagovaram je dugo da se spremi i pokuša sići sa mnom, da se mora maknuti s 4. kata bez lifta. Dugo je trebalo, ali bila sam uporna - pristala je. Trebalo joj je dosta vremena da se spremi. Vratila sam gore po nju u panici od novog udara. Pokupila sam sve ono što sam smatrala bitnim i s njom se vrlo polako spustila. Svaki korak je trajao vjecnost.
Trebalo mi je oko četiri sata od prvog potresa do trenutka kad je konacno bila na sigurnom. Četiri sata pakla.
Srećom ona je draga, razumna žena. Skupila je svu svoju preostalu snagu i energiju i uspjela je. Kakav je to nadljudski napor za nju bio zna samo ona. Tužna sam što mora proživljavati ovakve šokove u tim godinama jer zaslužuje samo najbolje.
Srećom imali smo gdje otići. Hvala svim prijateljima koji su ponudili smještaj i pomoć. Ona se do danas još nije oporavila od šoka. Srećom nakon nekoliko dana fizičke su se manifestacije povukle, no svaki je iznenadni zvuk užasno plaši. Trudi se, ali tjeskoba je prisutna. Jako se polako oporavlja ma koliko se ja trudila oko toga da se osjeća sigurno i zbrinuto.
Ali ni ja se ne osjećam sigurno. Tek sad kužim da su mi aftershockovi još gori od prvog udara jer se ne zna je li to bilo to ili nas čeka nešto još gore... na pomisao da moj voljeni Zagreb i moji bližnji i prijatelji mogu stradati počnem se tresti. Osjećam svako podrhtavanje, više ne znam da li drhtim iznutra ili izvana i sanjam o danu kad ću otići negdje daleko na sigurno tlo. U Istru recimo, bar na par dana da se konačno naspavam...", napisala je H.J. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sada smo u Studentskom naselju, a dalje...

Magdalena Megy Muškovac:

"Probudilo me u trenutku kada se pocelo sve tresti i kada se pocelo rusit,primila sam suprug za ruku i rekla neka uzme bebaca i bjezi,u trenu smo se digli,ulovila sam dekicu za malog,pogledala sam supruga,primila za majcu i pitala gdje su mi roditelji i stariji sin(13 g.koji je tada spavao kod bake i djeda na drugom katu)
Otvorili smo vrata,nista se nije vidjelo od prasine,pocela sam ih dozivat(iz prizemlja) ali mi nisu odgovarali,srce mi je u tom trenu skoro stalo,s druge strane od susjede kcerkica vristi jer se sve urusava,kada se stalo rusiti napokon cujem njihov glas...sin i roditelji su dobro...
Spustili smo se svi u haustor,bosi,u kratkim rukavima itd.nas pas je jedva izasao iz stana inace leti odmah van.
Nakon nekog vremena smo se ohrabrili otici barem po nesto za obuc i bebine stvari.
Dosao mi svekar po bebaca,suprug krece sa njime na parking stare Vlaske i krece drugi potres,istrcava sa malim na cestu,iza njih pada komad zbuke,ja se okrecem i vracam u haustor i trcim po mamu koja se otisla obuci [�‍♀️] (da,nakon dva mozdana i tezeg hodanja jer nema vise hrskavica u koljenima)znala sam da ne može brzo izaći van iz zgrade...
Danima smo plakali(plačemo i sada),psiha nam je koma,sinu neznam kako vise pomoći da dode malo sebi.
Ostala je posljedica na nama,nasim kućama i cijelom gradu...
Sada smo u studenskom naselju,a kamo dalje...tko zna [�‍♀️]"


Njoj se dogodilo ono od čeg mnogi strahuju, ali priča nas je razveselila

"Da vas malo razveselim [�] odgovorom na pitanje "di si bio" tog jutra 22.3.2020? Na zahodu. Tresla sam se skup sa zahodskom školjkom lijevo desno, katastrofa, mlaz ide, nemreš ga prekinuti, nemreš pobjeći, nemreš niš [�] . Samo mi je kroz glavu prolazilo: Bože kakav bi to bio nadrealni kraj da skončam u ruševinama na zahodu. [�] ", rekla je Una Radić. 

I danas mi je stres ući u kupaonu...


"Tu nedjelju ujutro ,taman smo suprug i ja pili kavu. Taman sam se išla presvuć jel mi je bilo hladno. Kako sam se obukla,prvo uzasna tutnjava potom ljuljanje koda smo upali u nevrijeme na otvorenom moru. Užas,otkazale mi noge,glas...pokušavala sam doći do djecije sobe ,nisam mogla. Nekako sam uspjela držeci se za zidove,taman je tad stalo ljuljat. Djeca u šoku ,strahu...brzo oblacenje...zovem mamu,tetu...ni sama ne znam koga sve zovem i ko zove mene. Ne sjecam se pola toga...Panika se diže na najjače,svi govore kako se očekuje još jači...nismo se ni snašli ,udara i drugi.Istrčavamo van u dvorište. Suprug je već bio vani,kaže da se kuća doslovno ljuljala.Pocinje snijeg,zima ,hladno je...susjedi vani ,na cesti...mi se spakirali ,nabrzinu . Pobacali u ruksake šta smo uspjeli ,ono najosnovnije. Vecinu dana smo proveli vani,na dvorištu. Broj potresa taj dan ne pamtim ,pola tog dana se ustvari ne sjećam.
Tjedan dana smo svi zajedno spavali u boravku. Tu svi skupa stanemo i nekako je najsigurnije. Spavali smo obuceni,spremni za istrčat van . Prvih par noći nisam ni spavala ,strah je bio jaci. Tuširanje,pranje kose i sl ,muka živa za psihu,također i bilo kakav odlazak na wc.
Kuća hvala Bogu ,nije jako nastradala,popucali su zidovi,opalo je malo žbuke ,razdrmao se dimnjak...Danas poslije skoro 2 mj ,i dalje ne spavam dobro ,i dalje mi je odlazak u kupaonu stres. Na svaki zvuk kamiona,busa protrnem, ne mogu se opustit. Strah je još uvjek prevelik.
I da, u ponedjeljak ,dan poslije potresa ,preko puta nas su odlucili rušit zgradu koja je godinama stajala napuštena i nije stradala u potresu . Ta 3 tjedna rušenja mi smo imali " potrese" od 7 ujutro do 15 h ,svaki dan . Zidovi su dodatno popucali ,trzali smo se cijele dane. I dalje se panicno bojim,i dalje se trzam i protrnem na zvukove,osjetim i vibracije kada ih ni nema...i tako,mislim da će mi trebat dosta vremena da se opustim i vratim na staro", rekla je Vanja Tkalec. 

Spavam u boravku uz nosivi zid ...

"Potres me probudio iz sna (bila sam solo u stanu) i to sam prvo cula stravican zvuk kao da je pala atomska bomba, a potom je tek krenulo ljuljanje. Znam da sam iskocila iz kreveta, sokirano upijala taj zvuk i mislila si 'ovo nije normalno, ovo nije normalan potres'. U trenu kad se sve to dogadjalo ja sam jos bila donekle ok, mozak mi je radio, spremala sam nabrzinu stvari i prvu pomoc u torbu, i cak mela zbuku koja je otpala sa zida koji je popucao, zbilja ne znam odakle mi ta hladnoca i stalozenost, ali eto, valjda je i to neki vid reakcije na stres. No, veselje je pocelo u narednim danima, i traje jos uvijek, tu noc sam se potpuno psihicki slomila i sjecam se da sam zaspala uplakana kriveci samu sebe zbog 'krive' reakcije buduci da nisam odmah istrcala van vec petljala po kuci umjesto toga. [�] Priznajem da su me korona upute o ostanku kuci totalno zbunile i napravile mi kratki spoj u mozgu tog trenutka i potpuno sam bila zanemarila urge da istog trena pobjegnem. Nije mi svejedno ni danas, trzam se na svaki zvuk jer ga ne mogu izbiti iz glave, ali doslovno brutalno protrnem cim cujem neki kamion ili bilo sto slicno grmljavini, i mislim da to nikada vise nece prestati. Uglavnom gori mi je puno ovaj psihicki after party od samog potresa. [�] I da, nisam spavala u spavacoj od tada, jer je iznad kreveta ormar-most. Spavam u boravku uz nosivi zid", rekla je Martina Galjan Matković .

Sjećam se osjećaja bespomoćnosti i straha

(Kopiran tekst nastao nekoliko dana poslije potresa) 


"Kak je bilo?"
Pitaju me zadnjih dana "Kak je bilo?"
Moram priznati da me to užasno ljuti, kao da je riječ o koncertu a ne potresu iz kojeg smo na svu sreću svi izišli živi i neozlijeđeni!
Umjesto odgovora stravično, opisat ću "kak je bilo"
Mlađi sin se probudio u pola 5 ujutro, to rijetko čini međutim eto baš taj dan mu se očito nije spavalo, stariji sin se probudio u 6, tata je još spavao, a mi smo pričali jos uvijek ležeći u krevetu, pričali smo cca 24 minute do onog prvog stravičnog zvuka tutnjave, trešnje kreveta, zidova, podova, lustera, ormara, padanja žbuke, cigli, knjiga, svega,...
Ne sjećam se čak dobro niti tog stravičnog zvuka kojeg nekim čudom ipak i danas, čak i sad čujem u glavi, ne sjećam se čak ni što je bilo prvo, tutnjava ili potres, sjećam se osjećaja bespomoćnosti i straha, sjećam se da sam se ukočila od straha u vrisku dok je dvoje male djece ležalo pored mene, sjećam se da nas je muž kojem je komad žbuke pao na glavu doslovno izvukao iz kreveta u kojem smo do tog trena nepomično uz vapaj upomoc i u strahu čekali upute šta da radimo i gdje da se sklonimo.
Sjećam se da sam se pomokrila od straha, sjećam se da sam starijeg sina skoro ugušila stiskajući ga uz sebe, sjećam se da mlađi sin nije ni suzu pustio u čitavoj toj strci i panici, sjećam se da me primio za lice kao da mi pokušava reći "nemoj se bojati mama", sjećam se da je stariji govorio "sve će biti u redu!"
Sjećam se da me mama tješila kao da sam malo dijete...emocionalno sam to i bila, malo uplašeno dijete!
I onda je prestalo...potres je trajao možda desetak sekundi a meni se činilo kao čitava vječnost.
Kroz prašinu smo se počeli spremat za napuštanje zgrade i dok je razmak između dva potresa bio cca pola sata meni se činilo kao da je prošla sekunda
I evo ga opet...
Užasna, stravična tutnjava, ljuljanje, drmanje, buka, strah, nemoć, očaj, tuga, šok i nevjerica.
Ovaj put sam bila hrabrija, grčevito sam držala svoje najmilije i oni su grčevito držali mene.
Opet se činilo kao čitava vječnost, a nije bila...i napokon je stalo!
Čitav stan je bio u sivom oblaku prašine koji je pekao oči i grebao grlo i nos pri svakom paničnom udisaju.
Uzeli smo djecu i istrčali van iz zgrade s maskama na licu jer osim sto smo bili pod prijetnjom od urušavanja zgrade vani hara virus...
Iako smo se u trenu osjećali sigurnije, opet se javio strah, gdje i što sada, dali će ih biti još, kada, koliko jakih? Milijun pitanja na koje ne znam dati odgovor ni sebi ni djeci...
Pokušali smo se sklonit u park, na trg, pa kod obližnjeg spomenika, dok se nakon tri sata na laganom snijegu i groznoj hladnoći nismo ohrabrili vratit u stan!
Slegla se prašina i mogli smo vidjeti razornu snagu i katastrofu koju je prouzročio potres.
Svaka napuklina na zidovima kao da mi se usijekla na srce!
Sad 4 dana kasnije, ne mogu spavat iako smo na sigurnom, svaki glasni zvuk u meni probudi paniku, napetost, nervozu, suze i strah i još uvijek se osjećam kao malo uplašeno dijete.
Pa da se vratim na početak i objasnim moj odgovor "bilo je stravično", on je točno to...u punom smislu te riječi!", napisala je Helena-Erna Vugriniček.

Muž je nasmijao mnoge


22.03.2020.
'Pišem da zaboravim i pišem da se zapamti..
Svi još spavamo.. Muž i ja u krevetu ..točno pod krovom.. djeca i tek pristiglo štene u sobama ispod nas..
potres…
Naglo skočimo iz sna…..ne znam što se događa.. ne znam padaju li bombe ili je to potres…spuštamo se na donju etažu, padamo jedan preko drugog…hitamo niz stepenice da dođemo do djece i nekog sigurnog mjesta… vrištimo brzoooo svi pod stooool… nisam uopće znala kud krenuti.. mislim da su mi u trenutku noge otkazale i da sam se ukočila u mjestu..poslije sam skužila da sam jako, baš jako nagazila petu i tjedan dana poslije šepala... svi smo živi, čučimo ispod stola.. imala sam osjećaj da nam se ruši tlo pod nogama i krov nad glavom.. u stanu je sve ruknulo u isti čas…i satovi i slike i ogledala i boce i čaše…sve je popadalo i razbilo se u stotine komadića.. po krovu su se rušili dimnjaci teški tonu..
u tim sekundama zovem mamu.. Sama živi.. isto u centru, blizu nas.. u malom stančiću isto u potkrovlju.. čujem je kako plače preko telefona i govori mi…“sve je uništeno..“…vičem u slušalicu „mama brzo izađi, pusti sve, brzo izađi van…“ i tek u tom trenutku shvatim da to moramo i mi napraviti…poslije shvatim da me taj poziv dozvao k sebi…
Potom je do izražaja došao automatizirani dio mene…hvatanje za slamku sigurnosti.. muž me u čudu gleda, a ja između dva potresa jurim po stanu i vadim hranu da nahranim psića.. jedino što mislim to je vrijeme kad jede, moram joj dati jesti..hranim psića, grabim kruh za djecu jer znam da ništa ne radi, a moramo izaći iz stana…to je sve čega se sjećam i onda rokne drugi potres…
Nakon njega smo svi izletili van u pidžamama…svi u zgradi jure dole, a ja zvonim susjedima preko puta nas da vidim jesu li živi i treba li im pomoć…oni zbunjeno gledaju i kažu mi da će oni ostati…sjećam se i kad su u ratu sirene pištale oni su uvijek ostajali… kao da im i danas oči govore..mi smo toliko toga proživjeli, ostajemo pa što bude…
Trčim dole niz stubište s četvrtog kata.. kad novi šok i nevjerica…Bože, na što sliči naša ulica.. suze gutam.. auto do našeg je potpuno stradao.. nakon što smo raščistili ulicu da možemo proći uletavamo u auto i tražimo sigurno mjesto za parking…
Telefon ne prestaje zvoniti.. zovu iz svih dijelova svijeta..a ja ne znam gdje sam.. pogledam kroz prozor od auta i ne vjerujem…sedmi jahač apokalipse..nakon potresa i drame oko korone, počne padati snijeg…
Zovem mamu.. ne znam gdje je.. isključen joj je mobitel.. znam koliko je zimogrozna..brinem jer znam da nije ponijela inzulin…kasnije, puno kasnije, javila se da je na Trgu i da se smrzava, ali da je dobro…proći će još dosta vremena prije nego li se ona vrati kući..
Puno poslije smo utvrdili koliko smo zapravo sreće imali..ostali smo bez četiri dimnjaka…da je jedan od dimnjaka pao na lijevu stranu danas ne bi bilo moje kćeri…da se srušio još jedan dimnjak danas ne bi bilo ni mene ni mog dragog.. ali hvala Bogu sve se srušilo baš kako je moralo da svi ostanemo živi…
A muž poslije priča da prvo što je pomislio „dobro da noćas nisam spavao gol..“…, rekla je Ivana Kokić Ajazaj.

pikado
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo