Hotelski konsijerž Uwe Kotzendorfer prodaje "Sacher tortu" na 'drive-in' štandu na ulici točno preko puta prestižne bečke opere.
"Sad radim od svega pomalo", kaže Kotzendorfer stojeći pokraj kolica prepunih kolača te istodobno predaje jedan, zapakiran u crvenu vrećicu s carskim znakom kupcu koji prolazi u svojem BMW-u.
"Mislim da je to odlična ideja", dodaje druga klijentica, Claudia Bednar, koja kupuje cijelu tortu čija je cijena obično pedesetak eura.
No velika većina Sacherova osoblja trenutačno ne radi. Gotovo sve sobe i blagovaonice u tom neoklasicističkom zdanju su prazne.
Bez obzira na to hotel nastavlja nabavljati svježe cvjetne aranžmane zbog samo pet gostiju koliko ih sada u njemu boravi.
Dijelove hotela koji nisu zauzeti uprava je odlučila obnoviti pa konsijerž Kotzendorfer umjesto gostiju po opustjelom hotelu vodi radnike.
Carski kolač
Po tvrdnjama vlasnika i direktora Matthiasa Winklera, Sacher je posljednji luksuzni hotel u Beču u privatnom vlasništvu.
U svojoj je bogatoj povijesti već preživio nekoliko teških kriza pa se nada da će i ovu. Putnici iz inozemstva u uobičajenim okolnostima čine više od 90 posto njegovih gostiju. Hotel u normalnoj godini ostvaruje 23.000 noćenja godišnje u sobama koje stoje između 400 i 2300 eura po noćenju.
Taj je izvor prihoda zbog pandemije gotovo potpuno presahnuo. Održavanju brenda na životu pomaže upravo 'sacherica' koja se prodaje i otprije dostavlja diljem svijeta u malim drvenim kutijama.
Hotel Sacher i istoimeni kolač dugo idu ruku pod ruku. Godine 1832. mladi slastičar Franz Sacher radio je na novom receptu koji će izazvati oduševljenje na habsburškome carskom dvoru. Sastojci su bili tučeno vrhnje, kakao, džem od marelica i bogata glazura od čokolade.
Sacherov sin Eduard 48 godina kasnije otvorio je hotel u bečkome prvom okrugu. Ali tek je nakon njegove smrti 1892. hotel procvao pod upravljanjem njegove udovice, vizoionarke Anne Sacher, jedne od prvih žena kojoj je dopušteno da u tadašnjem društvu vodi posao.
