"Kad sam došla na vlak za sjever, ušla sam, sjela u osvjetljeni vagon i izdahnula. Bio je to dosta okej dan, sve dok to nije prestao biti. Jedan komentar to može napraviti, da. I to se dogodilo. Potpuni stranac se ukrcao na vlak i odmah počeo buljiti u mene. Mogla sam osjetiti njegov pogled uperen u moje lice i tijelo. Prošao je po vagonu i došao do mene, bio mi je udaljen tek nekoliko centimetara. Zatim se okrenuo i počeo buljiti u moj odraz u staklu nasuprot mene. I dalje sam mogla osjetiti njegov pogled. Počeo je oblizivati usne, kao da sam ja objed koji će pojesti.

Toliko su me puta uznemiravali i zviždali mi na ulici da sam prestala brojati. Jednom, doslovno iz vedra neba, jedan me stranac udario po guzici kad smo prolazili jedan pored drugoga. Drugi puta, kad sam silazila niz stepenice i odlazila s jednog koncerta, tip me uhvatio za grudi...tamo...pred hrpom drugih ljudi.

To se dogodilo toliko puta da se obično adekvatno izborim sama za sebe. Muškarci su me toliko puta zlostavljali i uznemiravali - na poslu, u spavaćoj sobi, na ulici - da bih, čini se, trebala biti stručnjakinja i za prihvaćanje takvog odvratnog ponašanja prema ženama i za uzvraćanje udaraca. Ali nitko ne bi trebao biti stručnjak u tome. Nevjerojatno umara to što moramo biti otporne na objektificiranje i traumatiziranje. Netko tim mrziteljima žena mora reći da prestanu. Ali tko? Društvo? Njihovi roditelji? Njihovi profesori? Prijatelji?

'To nije bilo prvo takvo iskustvo toga dana'

Taj sam se dan već jednom morala braniti.

Hodala sam ulicom sa slušalicama u ušima, slušajući poeziju za nastup koji sam imala kasnije. Bila sam iznimno energična. Osjećala sam se moćno.

Primijetila sam trojicu mladića ispred crkve, a jedan od njih bio je naslonjen na banderu. Kad sam prolazila pored njih, frajer s banderom mi je viknuo 'Trebalo bi te silovati!" Viknuo je to nevjerojatno glasno. "Trebalo bi te silovati zato što si žena!"

Pomislila sam: Caroline, nastavi hodati, nemoj mu dopustiti da te uznemiri. Bila sam silovana na fakultetu i maltretirana u srednjoj školi. I unatoč tome što sam iz prve ruke naučila koliko su takva ponašanja jadna i užasna i prisutna diljem svijeta, nisam mogla vjerovati da mi je to stvarno vikao. Bilo je to toliko glasno. Toliko sirovo. Bio je to glas mržnje prema ženama bačen u moje lice.

'Morala sam mu odgovoriti'

Okrenula sam se, izvadila slušalice i rekla 'Što si mi upravo rekao?'

Ponovno je viknuo: 'Trebalo bi te silovati zato što si žena!'

'Već su me silovali', rekla sam glasno. 'Nemoj mi govoriti da bih trebala ponovno biti silovana.'

Okrenula sam se i nastavila hodati, ali ovoga sam puta počela plakati. Jedan od trojice mladića dotrčao je do mene i ispričao mi se. "Oprosti", rekao je. "Moj je prijatelj na nekim drogama."

"To nije isprika", uvjerila sam ga. "S drogom ili bez nje, tvoj prijatelj ima takve misli u svojoj glavi." Već je bilo iznimno kasno. A kad sam se dovoljno udaljila od njih, sjela sam na pločnik i plakala.

I zatim sam se nalazila na toj vožnji vlakom doma, i to se ponovno događalo. Jedno iskustvo uznemiravanja na dan bi trebalo biti dovoljno, znate? Mislim da je to sasvim prihvatljiva molba.

'Voljela bih da sam reagirala drugačije. Ali jednostavno nisam imala snage'

Kad sam ustala kako bih izašla iz vlaka, frajer me odmjerio od glave do pete. Sve se više približavao mjestu na kojem sam sada stajala. A zatim mi je preko ramena šapnuo: 'Prekrasna si.'

Bila sam previše umorna - od toga što su me verbalno napali, i od toga što se moram nositi s ovakvim stvarima zaista predugo - da bih mu rekla išta drugo osim: 'Hvala.'

Hvala? Za to što si oblizivao usne? Za to što si se stavio na listu muškaraca koji me vide kao objekt, za to što ti je moje tijelo postalo mjesto zločina, za to što si me vidio kao svoj plijen?

Ali ni ne tražim drugačiji krajnji scenarij. Bila sam previše umorna, traumatizirana i u šoku. Znala sam da sam, u tom trenutku, učinila sve što sam mogla. Ali da sam mogla napraviti nešto drugačije, voljela bih da sam mu rekla da prestane oblizivati usne. Voljela bih da sam mu rekla: 'Ja nisam komad mesa.'"

Izvor: Marie Claire