Dan je započeo vrlo rano tog jutra jer vlak po voznom redu kreće u 7 h, ali smo prema naputcima stigli već u 6 kako ne bismo ostali bez mjesta.
Vozač nas ostavlja ispred željezničke postaje na kojoj velikim slovima piše Fiarantsoa. Sve je izgledalo vrlo staro i zapušteno osim reda za kupnju karata koji je bio dugačak, živahan i izmiješan turistima i lokalnim stanovništvom. Iako sam već prije pročitao kako u vlaku postoje 3 klase od čega je jedna poistovjećena s "business" klasom jer je namijenjena turistima, planirao sam vožnju provesti u vagonu s lokalnim stanovništvom.
Nakon duge rasprave s prodavačicom bio sam primoran na "business" klasu jer je to po novom bilo pravilo za turiste iz razloga sigurnosti.
Kad kažem business ne zanosite se luksuzom, radilo se isključivo o tome da taj vagon ima sjedala i prozore koje su se mogli otvoriti te jedan mali WC.
Izlaz do perona i pogled na vlak bili su povratak u prošlost. Vlak se kretao sporo s glasnim zvukovima škripe i nekog čudnog škrgutanja koji nisu ostavljali dojam sigurnosti. Kako biste dočarali sliku, vlak je sagrađen oko 1930.-e da bi se obalni dio povezao s plodnim dijelovima unutrašnjosti gdje su se uzgajale banane, riža, vanilija, čaj i ostala dobra, a od tada se ništa nije promijenilo osim generacija vlakovođa i ostatka "posade."
Upravo je ovo jedino prijevozno sredstvo, kao i izvor zarade te doticaj sa "civilizacijom" za lokalno stanovništvo koje živi duboko u unutrašnjosti gdje ne postoje ceste, već samo džungla u pravom smislu te riječi. Vlak vozi dva puta tjedno te godišnje preveze oko 6000 tona robe koja se ručno utovara na svakoj od stanica.
Uz glasan zvuk zviždaljke, napokon smo krenuli, ali tolikom "brzinom" da sam pokrete jedva osjećao. Prosjek je bio oko 20 km/h pa vas neće začuditi da je prosječno trajanje vožnje za 163 km tračnica oko 12 h, ali može potrajati i do 24 h, što ovisi o tome koliko će utovara i istovara robe biti tijekom rute. Već pri samom početku dalo se naslutiti da će nas "netaknuta" priroda Madagaskara ostaviti bez teksta i upravo tako je i bilo.
Na Madagaskaru živi oko 200.000 biljnih i životinjskih vrsta od čega ih 90 posto spada u endemične vrste i to sasvim opravdano. Krajolik je jednostavno ostavljao bez daha, priroda je izgledala zelenije i svježije od onoga na što smo navikli, ali najviše me je fascinirala raznolikost i živopisnost okoline.
Prolazili smo pored drveća banana i izgledalo je kao da ih se uz malo muke može dohvatiti rukom iz samoga vlaka, pored su bile plantaže čajeva, a tek koliko metara dalje prolazili smo pored beskonačno dugih rižinih polja. Osim rijeka i planina, vidjeli smo i prekrasan vodopad usred džungle, ali i prošli oko 48 tunela, 67 mostova i 4 vijadukta, na tračnicama koje spadaju u treće na svijetu po nagibu.
Ono što je na nas ostavilo najveći utisak bilo je upravo iskustvo na svakoj od postaja gdje se vlak zaustavio. Sve je vrvilo od ljudi poput nekog mravinjaka, ali svi pogledi lokalaca bili su uprti u vagon s turistima. Kao da su u tom vagonu vidjeli neku nadu i kao da se cijeli tjedan svodio na čekanje kada će se opet pojaviti, a pojavljivao se samo dva puta tjedno s novim licima od kojih je svako lice značilo novu mogućnost.
Vlak se još ne bi ni zaustavio, a svi bi oni sa velikim žarom, trudom i pogledima punim nade počeli nuditi svoje proizvode. Neki kroz prozore, a neki bi se uspjeli progurati u vlak, ovisno o tome koliko je ljudi išlo protegnuti noge. Ako se pitate kada bi sve ovo stigli u 2 minute koliko traju stajanja na našim vlakovima, ovdje je to trajalo oko pola sata, a nekada i više zbog utovara robe pa smo stigli i protegnuti noge, ali i pojesti nešto.
Djeca su uglavnom prodavala raznorazno voće čije su se cijene kretale između dvije do pet kuna za više od pola kile, dok su odrasli uglavnom nudili hranu. Bilo je tu svega, raznoraznih uštipaka sa povrćem, kuhanih žitarica zamotanih u list banane kako bi se zadržala toplina te mnoštvo svega.
Nismo se libili degustirati i sve je bilo vrlo ukusno pa smo cijelim putem bili i više nego siti, ali i sretni jer smo znali da smo im mnogo pomogli jer smo spadali u možda 10 % turista koji su se odvažili jesti tu hranu i potrošiti novac na ono za što se oni spremaju danima prije svakog dolaska vlaka. Svaki odlazak sa stajališta bio je nekako težak gledajući u djecu sa rukicama u zraku i širokim osmijesima na licu bez mogućnosti da im se pruži više pomoći i obrazovanja jer im one istinske sreće nije nimalo nedostajalo bez obzira na sve.
Put se nastavljao, a mi smo u jednom dijelu potplatili vozača sa oko 20 kuna (!) kako bi se vozili na prvom vagonu sa strojovođom, s tim da smo mi bili vani i držali se za ogradu dok je on bio za komandama iza stakla.
Bilo je to pravo avanturističko iskustvo, pogotovo kad bi prolazili kroz tunele bez trunke svjetlosti, a nakon toga "izronili" opet u džunglu.
Vjetar u kosi, vijugave tračnice oko nas, kao i ljudi koji su obavljali raznorazne fizičke poslove na poljima usred, ali i sama činjenica da smo uspjeli sve to proživjeti iz potpuno druge perspektive (izvan vlaka) na mene će zauvijek ostaviti trag "tračnice koje život znače".
