Vožnja je bila zabavna i vrijeme je brzo prolazilo jer je krajolik bio čudesan. Svako malo smo naletjeli na sela gdje ljudi žive načinom na koji ne možete ni zamisliti. Sve uzgajaju sami i uglavnom žive od rada na polju. Kućice su slamnate i ručno sagrađene, a žene možete vidjeti kako na glavi nose velike posude pune vode, voća ili nečega drugog.

Nisam mogao vjerovati da postoji takva razina balansa kod čovjeka, nositi 15 kila na glavi bez pridržavanja rukama izgledalo je kao nešto nadnaravno. Vozači su nam pričali raznorazne rituale koji još uvijek žive u ovakvim predjelima, kao npr. ljudi koji žele nešto "preko noći", ljubav, otpornost na smrt ili bilo sta slično, odlaze kod gurua koji im govore čega se moraju odreći za cijeli život da bi do toga došli. Ljudi koji žude za nečim nakon odlaska Guruu dušu prodaju vragu i više nikada ne smiju spavati na krevetu čak i nakon što zarade hrpu novca jer bi to značilo da će njihovo bogatstvo nestati. Bilo mi je nevjerojatno da takva vjerovanja još uvijek postoje i razmišljao sam o tome koliko je svijet različit.

Pod dojmom svega došli smo u Antisirabe gdje smo prvi put vidjeli pus-pus, nešto slično Tajlandskom tuk-tuku, samo što ovo vuku ljudi bez ikakvih motora, bicikala itd. Nešto slično mini kočiji, ali oni koji uprežu su ljudi. Naš vozač nas je upitao želimo li se provozati na što smo mi sa zgražanjem odgovorili da nas ovo podsjeća na neku vrstu izrabljivanja i rekli da bi radije pješačili ili ostali u autu. Kada je shvatio naš način razmišljanja vezano za tu vrstu posla objasnio nam je da je to njihov način zarade i vlastiti izbor te da su oni na neki način zapravo povlašteni.

Feni nam je rekao da su oni umjesto zanimanja prodavača, čistača, radnika na polju odlučili raditi upravo to i umjesto da rade za nekog drugog oni rade za sebe. Sami biraju kada će im započeti radno vrijeme, nitko ih ne tlači, a također imaju izvanrednu kondiciju. Koliko god sarkastično zvučalo, imalo je smisla i podsjetilo me na nekakav "UBER" iz 18. stoljeća.

Otišli smo na večeru u jedan od lokanih restorana "Oasis" gdje smo jeli tanke rezance s povrćem, juhu od brašna i luka, curry rižu i ribu. Račun za nas troje iznosio je osam eura. Sve je bilo izuzetno ukusno i uživali smo u lokalnom ambijentu, samo što mi se potkrala jedna greška koja me koštala neprospavane noći. U juhi je bilo jaje koje nije bilo dobro kuhano i s obzirom na "malu" razliku između izdržljivosti mog i njihovog želudca, noć sam proveo na WC školjci. Topla preporuka, kada jedete u zemljama Trećeg svijeta gdje higijena nije na visokoj razini, naručite hranu dobro prženu i kuhanu.

Kada sam došao sebi krenuli smo u Kirindy. Putem smo nailazili na raznorazna sela koja su se mogla razlikovati po načinu gradnje kućica te odjeći koju su ljudi nosili. Također u većini nije bilo struje pa smo saznali da ukoliko želiš imati struju moraš apsolutno sve troškove snositi sam, a za ljude koje žive od manje od dolara dnevno u prosjeku to je bilo gotovo pa nemoguće.

Male slamnate kućice i djeca koja su skakala na putu na jednom djelu ceste natjerala su nas da stanemo. Iz Zagreba smo ponijeli punu vreću čokoladica, šampona i kaladonta te nam se ovo činila kao idealno prilika za podijeliti. Prvo smo stali u upoznali se sa "starješinama" jer su oni glavni u zajednici i na vrhu hijerarhije. Djeca su skakala oko nas i u čudu gledala mobitel, kao i nas same. Moglo se zaključiti da ovdje ne staje puno turista te da rijetko odlaze u glavni grad. Saznali smo da većina njih ne ode ni u selo daleko 100 km jer nemaju kako te da većina njih ne posjeduje nikakve isprave poput naše osobne, potpuno nezamislivo. Nakon što smo preko Fenija saznali par stvari o njima, kao i upoznali muža i ženu koji izgledaju kao da nemaju ni 14 godina, a žive u zasebnoj kućici u zajednici, donijeli smo čokoladice i razveselili djecu kojoj je to zaista pravi luksuz.

Feni nam je objasnio da bi im šamponi i kaladont mogli naškoditi jer oni to ne koriste i rekao da to sačuvamo za povratak u glavni grad jer ljudi u selima žive potpuno izvorno.

Putem smo nailazili na velika rižina polja gdje su žene odrađivale fizičke poslove, ali s pjesmom. Teško mi je opisati te prizore jer su izgledali totalno filmski. Sjetio sam se serija i žena na plantažama sa šarenim haljinama i velikim košarama u rukama ili na glavama. Nakon što se počela spuštati noć, sela su bila sve živahnija. Ljudi su se nakon fizičkog rada okupljali i družili što je bilo prekrasno. Njih 20-30 sjedilo bi u krugovima ili stajalo oko štandova i zabavljalo na potpuno jedinstven način. U tom trenutku zapitao sam se tko živi sretnije, mi zarobljeni u lažnim životima Instagrama i Facebooka ili oni koji su se smijali od srca i zadovoljno išli spavati nakon iscrpnog dana.

Prespavali smo u Le Pirogu u bungalovima s prekrasnim pogledom koji su predloženi i u Lonely Planetu za otprilike 11 eura i zaista se isplatilo.

Kad dobijete kućicu s vodom, strujom i predivnim pogledom usred ničega to je veliki plus. Putem do Kirindija stali smo vidjeti poznatu Aveniju Baobaba.

Endemične vrste baobaba jedno su od zaštitnih lica Madagaskara baš poput lemura. Baobabi su stajali visoko, ponosno i pričali priču staru 800 godina.

Tamo se nalazi i mali "kafić" točnije drvena kućica gdje smo probali sok od baobabovih plodova. Na putu su stajale žene koje su ručno izrađivale malene baobabe i doživljaj je bio odličan.

Uputili smo se u NP Kirindy i obzirom da je već pao mrak pokušali naći adekvatan smještaj. Zaintrigirao nas je resort s malim drvenim kućicama, romantičnim svjetiljkama i bazenom. Usred takvog načina života zaista nismo očekivali da ovakvo nešto postoji pa smo htjeli saznati više o tom mjestu.

S jedne strane oduševljeni, ali s druge strane zgroženi s obzirom da su 50 metara od sela živjeli ljudi koji su se zaista morali pomučiti za kruh i onda pogled na bazen nije bio baš primjeran, ali nakon sto smo čuli cijelu priču stvari su dobile smisao, ali o tome u sljedećem putopisu.