Prvi telefoni donijeli su promjene koje su potpuno promijenile svakodnevni život, otvarajući vrata novoj eri komunikacije. Svaki poziv je još više spajao ljude jer je telefon omogućio održavanje kontakta, bez obzira na udaljenost.
Među pionirima na našem tržištu bili su telefoni slovenskog brenda Iskra, koji su sa svojim brojčanicima s brojevima od 0 do 9 tada postali simbol tehnološkog napretka. Iskrini telefoni su tada postali ponos Jugoslavije, a telefon Iskra ETA bio je popularan i cijenjen model iz kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih godina. Smatralo se prestižom imati ga u svom domu.
Barbara (71), Jelka (68) i Ornela (50) prisjetile su se za Net.hr kako je izgledalo kada su prvi put dobile fiksne telefone, između 1974. i 1977. godine. Složile su se da su to bila posebna vremena, kada ljudima nije trebalo mnogo, a svaki trenutak bio je važan jer nije svatko imao telefon.
Stariji model Siemens telefona od čitatelja Zlatka
Prvi telefoni i iščekivanja telefonskih poziva
"Sjećam se da nismo imali telefon kad smo se uselili u novu kuću, to je bilo između 1971. i 1972. godine. Kad sam išla u gimnaziju imala sam dečka, svog sadašnjeg supruga, i oni su u novoj zgradi tada imali provedenu telefonsku liniju i telefon, a mi nismo. Znam da bih uvijek sišla na tramvajskoj stanici na trgu gdje mi je bila srednja škola te bih išla do telefonske govornice kako bih se dogovorila za sastanak s dečkom. Tada jednostavno nismo imali telefone, dobili smo ga tek kada sam počela studirati. Ljudi koji su živjeli u stanovima vjerojatno su ih i ranije dobili. Roditelji su kupili prvi telefon 1977. godine slovenskog brenda Iskra. Kasnije smo imali model na kojem se pritišću brojke. Bio je crveni Iskrin telefon, jako lijepog dizajna. Mislim da je Iskra dobila za taj dizajn i neku nagradu. Prije se brojčanik okretao. Većinom se zvalo popodne, a kad sam se udala, za vrijeme Jugoslavije, uglavnom sam zvala svoju tetu i sestru od supruga te neke prijateljice kako bi se dogovarale za kavu i tako", priča umirovljenica Jelka o svojim prvim iskustvima s telefonom i telefonskim govornicama.
"Prvi put sam koristila telefon 1974. godine, a kućni telefon sam dobila 1987. Marke telefona se ne sjećam. Najviše sam zvala burzu rada, ambulantu i polubrata. Tjedno se zvalo tri do četiri puta jer nisu svi ljudi tada još imali telefone. Smjeli smo koristiti telefon ujutro od 8 - 9 sati pa do navečer - najkasnije do 21 sati da se ljude ne uznemirava. Nisu svi imali telefon u naselju, bilo je više govornica koje su se plaćale dinarima, a kasnije karticama koje su se kupovale na kioscima i pošti. Koliko novca si uložio - toliko si mogao pričati. U naselju nije svaka kuća imala telefon nego možda svaka peta. To su bili telefoni sa žicom i stajalo se uz njega najdalje oko jedan metar. Bili su s okruglim brojčanicima preko kojih se okretanjem birao broj", priča Barbara.
Stariji model telefona od čitatelja Zlatka
"Ne mogu se sjetiti kad smo dobili telefon, ali znam da je razgovor bio jedan opuštajući trenutak kad se pričalo satima. Bila je stolica pokraj telefona tako da sjedneš i pričaš, nije se pričalo s nogu. Ti razgovori su trajali. Znam da je također bila opcija dvojnika na telefonu, znači kad dvojnik priča - ti ne možeš pričati. Radi se o istom broju - jedna linija je bila na dva korisnika. To su bili oni trenuci iščekivanja kad će dvojnik prestati pričati jer ti baš tada treba telefon. Uvijek je bila neka nervoza", prisjetila se Ornela tog vremena i iščekivanja koje su djevojke iskusile čekajući da ih nazove dečko.
"Ostala su mi lijepa sjećanja vezana za te telefonske razgovore s fiksnog telefona. Tada je bilo vrijeme kad ti se netko sviđao pa se brineš hoće li te nazvati ili neće, moraš biti kod kuće da bi čekao poziv. Što ako on nazove, a ti nisi doma pa do situacija koje su se mogle dogoditi - da je on zvao i tko zna hoće li opet zvati, a ti njega nećeš zvati jer zapravo on treba tebe prvi nazvati. Danas je nestala ta draž zavođenja s telefonima. Ako te tko treba nazvati, zvat će te i naći će te u svako doba dana'', dodala je sa sjetom.
POGLEDAJTE VIDEO: Telefoni još nisu bili pametni, a umjesto GPS-a pitali ste prolaznike... A Mojmira je još uvijek tu
