Televizor je u šezdesetima bio pravi luksuz za mnoge obitelji u Jugoslaviji. Rijetki su si ga mogli priuštiti, a kada su ga napokon kupili, susjedi i rodbina bi se okupili u domu obitelji koja ga je posjedovala kako bi gledali utakmice, vijesti i serije. Televizor je za njih predstavljao pravu senzaciju jer su tako stvarali nezaboravne trenutke.
Umirovljenici Željko (72), Đurđa (67) i Ružica (65) prisjetili su se za Net.hr trenutaka kada su prvi put dobili televizor. Ispričali su nam kako su u šezdesetima izgledala obiteljska okupljanja te što su najviše gledali, ali i kako su ta vremena zbližila ljude.
U šezdesetima nisu svi imali televizor
Đurđa: Prvo smo imali radio u pedesetima pa onda televizor u šezdesetima. Radio se slušao svaki dan. Otac je kupio televizor 1967. godine i bili smo ponosni što smo ga među prvima imali. Sjećam se da se zvao Major 67. Kako nitko u ulici nije imao TV, kod nas je znalo doći čak 10 do 15 ljudi, koji su se skupljali oko pola 20 kada su završavali s obavezama koje su imali. Svi smo se radovali što ćemo se naći i zajedno gledati filmove i serije koji su tada bili aktualni. U tom vremenu je bio popularan glumac Miodrag Petrović Čkalja, a što se tiče izbora glazbe, nije bila samo domaća, bilo je i strane. Tada su se slušali Beatlesi, a od domaćih Crveni koralji, Indexi, Štulić i drugi. Tada sam imala 10 godina i većinom su kod nas dolazila djeca moje godište, ali i stariji susjedi. Tijekom večeri su dolazili i drugi susjedi, izmjenjivali su se u gledanju programa. Cijela ulica je dolazila gledati televiziju kod nas. Bilo je vrijeme u kojem smo se svi najviše radovali večerima u kojima smo gledali programe, uz vijesti koje su bile aktualne. To je trajalo šest do sedam mjeseci dok nisu i drugi susjedi kupili televizore pa se druženje smanjivalo, ali se nije smanjivala pomoć kad god je nekome trebala. Svi su uvijek bili spremni pomoći jedni drugima.
Ružica: Kada sam išla u osnovnu školu, to je bilo od 1966. do 1974., naša učiteljica u selu imala je televizor pa smo nekada za vrijeme nastave išli kod nje u stan, koji je bio odmah kraj škole, gledati neke TV emisije. U to vrijeme je u našoj ulici jedna mamina prijateljica imala TV pa smo jednom tjedno mama i ja išle kod nje navečer gledati seriju Dallas koja je tada bila popularna. Jako sam se radovala i željno iščekivala svaku sljedeću epizodu. Moji roditelji su kupili prvi crno-bijeli televizor 1974. godine, kada sam krenula u srednju školu. Sjećam se da sam išla u školu u popodnevnu smjenu i kad sam navečer došla kući, mama me dočekala na ulaznim vratima i rekla da ima jedno veliko iznenađenje. Kad sam ušla u kuću, jako sam se razveselila. Tada je bio samo jedan program i počinjao je tek negdje oko 17 sati poslijepodne. Na televizoru je uvijek bio heklani tabletić.
Suprug i ja smo televizor u boji kupili nakon vjenčanja 1980. godine. Kada se sada sjetimo svega, smiješno nam je jer nas je prodavač u trgovini pitao želimo li daljinski upravljač, a mi smo rekli da nam ne treba. Sada imamo tri daljinska i bezbroj programa i opet se žalimo kako nemamo što gledati, a onda nismo imali izbora i bilo nam je dobro. U jedno od posebnih sjećanja urezala mi se scena kada je puhao vjetar pa bi nam se izgubio "signal" i program. Antena je bila na krovu kuće pa bi se tata popeo na tavan i okretao je u raznim smjerovima, a djed je gledao TV i govorio mu kad ga je ponovno "uhvatio".
Željko: Prvi radio je u naše mjesto došao u šezdesetima. U to vrijeme nismo imali struju u selu pa bi onda mještani koji su radili u Njemačkoj uzeli tranzistor na baterije i donijeli ga nama. Tada bi svi došli u dvorište kuće te obitelji koja ga je imala pa bi slušali prijenos nogometne utakmice kad je igrala Jugoslavija. Bili smo jako zadovoljni što smo mogli barem tako pratiti i veselili smo se pogodcima. U to vrijeme je bila sretna osoba koja je imala radio jer je od stotinjak stanovnika u jednom mjestu, samo jedna obitelj imala radio. Kad smo ga slušali, sjedili bi u dvorištu na zemlji ili na klupama. Kasnije je došao jedan televizor Orion, koji se nalazio u omladinskom domu. Ondje su svi mještani dolazili gledati utakmice i poznate američke serije, i to svaki dan od pola 20 kada bi počele vijesti. Tako smo pratili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji. Gledali smo serije i pratili fiktivne likove poput Bena Quicka i Clare Varner u Dugom toplom ljetu, Bonanzu, Gradić Peyton i druge. Sjećam se da su žene dolazile s njive da bi gledale seriju oko 12 sati, a kada bi epizoda završila, ponovno bi se vraćale kopati. Toliko su bile zaljubljene u strane serije. To im je bilo veliko zadovoljstvo jer su ipak mogle nešto malo pogledati. Koje je to bilo veselje kada je došla televizija. Stanovnici iz jedne ulice bi išli kod obitelji koja je imala televizor gledati program.
Sva mjesta su imala omladinske domove gdje su se okupljali mladi i gdje su se organizirale zabave. Ja sam organizirao i čitaonicu da se mogu posuditi knjige i čitati. Mladi su ondje dolazili čitati knjige. Okupljanje je bilo u omladinskom domu, gdje su se prije održavale priredbe i zabave. U ono vrijeme je bilo puno zabave, ali i puno više zadovoljstva, nitko nije imao puno ni malo, svi su bili zadovoljni i sretni da mogu nešto čuti i da se mogu nečemu veseliti, a ne kao danas, jedni imaju sve i svašta, a drugi nemaju od čega živjeti. Sjećam se da je svako mjesto imalo parni mlin koji bi proizvodio struju za to mjesto. Ti mlinovi su radili kako bi opskrbljivali mještane po jednu-dvije žarulje po kući.
POGLEDAJTE VIDEO: Građani na udaru najviše inflacije u eurozoni, stižu nova poskupljenja. Tko je kriv?
