1.Darove donosi mali Isus: Hrvatska tradicija baš ne poznaje simpatičnog debeljuškastog lika koji leti sanjkama, sobova na našim prostorima nije bilo valjda otkako su nas nastanjivali neandertalci, a ako su naši (pra)djedovi i (pra)bake vješali čarape pored kamina u tome sigurno nije bilo ničega blagdanskoga. Originalno, kao što za svoje dane djecu darivaju sveci Nikola i Lucija, darove za mali Božić nosi rođendanski slavljenik – mali Isus. Ako se pitate kako bi jednodnevna beba mogla nositi darove, odgovor je jednak onome na pitanje 'A kako se točno pretili starac u zimskom kaputu može provući kroz naš dimnjak kad mi imamo centralno'.

2. Kako se uopće zove Djedica? Reći da je Djed Mraz komunistička izmišljotina kako bi se dokinulo slavljenje Božića točno je taman onoliko koliko je točno tvrditi da je Djed Božićnjak izmišljen '90-ih samo zato bi pod svaku cijenu Hrvatska obrisala 50 godina povijesti (a za razliku od zrakomlata ili sintagme 'čestit Božić i zaživio). Prilično točno, ali to je samo dio priče. Iako su obojica prikazivani kao Djedice u crvenoj odjeći koji djeci daruju poklone, Djed Mraz ipak ima podlogu u mitologiji (doduše ruskoj), dok bi se Djed Božićnjak eventualno mogao povezati s engleskim Father Christmasom koji je prilično različit.

3. Djed Mraz: Ded Moroz personifikacija je zime u ruskoj mitologiji koji dariva djeci za Novu godinu. Originalno, slično kao i u Hrvatskoj, male Ruse je darivao sv. Nikola (možda i nešto bogatije, s obzirom na to da je sv. Nikola bio i zaštitnik ruskog carstva), a mitološki relikt predkršćanskih vremena obitavao je u bajkama, a zimi fušario i kao učinkovit pedagoški alat, s obzirom na to da je bio darežljiv prema dobroj djeci, a prilično opak prema zločestima. Nakon Oktobarske revolucije, Djed Mraz stupa u prvi plan iako dosta polako, obzirom na to da su boljševici prilično mrsko gledali na kršćansku tradiciju, a još mrskije na pogansku. Iako ga se danas prikazuje jednako kao zapadnjačkog Djedicu, originalno je imao bijeli kaput bogato ukrašen srebrnim detaljima. No dok je možda moderan imidž Djedice potisnuo look ruskog Djeda Mraza, čini se da je Ded Moroz zaslužan za predodžbu penjanja kroz dimnjak.

4. Father Christmas: Ako se na ičemu temelji ime Djeda Božićnjaka to je engleski Father Christmas. Lik koji je Britancima personifikacija Božića široko je rasprostranjen tek od viktorijanskog doba, no prvi su ga koristili još rojalisti u engleskom građanskom ratu. Puritanci su u 17. st. zabranili Božić kao blagdan koji je neutemeljen u Bibliji i slave ga samo papisti, a smrtni grijeh zbog kojeg je Božić morao nestati bili su neumjerenost u jelu i piću, a ponekad i bludu koji su pratili Božić. Zato su rojalisti uzeli lik Father Chrismasa, veseljaka rumenih obraza i nosa (ne nužno od hladnoće) kako bi simbolizirao „dobra stara vremena“. Ni on nije nosio prepoznatljivo crveno odijelo, nije imao baš nikakve veze s darivanjem djece, a u prikazima je prepoznatljiv po cjepanici, badnju, kojeg tegli na leđima i kruni od lovora, božikovine ili neke druge biljke. Globalizacijom i ovaj lik (tadašnjim rječnikom veseljak, a današnjim visokofunkcionalan alkoholičar), utopio se kao tek jedno od imena za Djedicu, slično kao i finski Joulupukki (originalno jarac).

5. U redu, pa kako se onda zove Djedica?: Ako govorimo o prepoznatljivom liku koji provaljuje u kuće u gluho doba noći i unatoč preporukama liječnika tamani kekse i mlijeko u više od milijardu domova, možda bi najtočnije bilo nazvati ga onako kako su ga nazvali oni koji su ga stvorili – Santa Claus. No tu nastaje problem, jer kod nas je sv. Nikola sasvim drugi lik. Nije slučajno da dijele ime, s obzirom na to da je Santa Claus nastao kada je brod s figuricama Sinterklaasa, zakasnio u kolonije na američkoj obali, no lukavi trgovci umjesto da im propadnu, odlučili su figurice Sinterklaasa prenamijeniti u božićni lik.

6. Djedica je u mladosti bio prilično divlji: Nizozemski Sinterklaas i Father Chrismass polako su se spajali i na Starom kontinentu, no njihovo poistovjećivanje počelo je i završilo u Americi. Anglizirana verzija imena prvi put se pojavljuje 1773., a sv. Nikola, tj. Santa Claus je već tada izgubio biskupski štap. Do 1809., kada se opisuje u „Povijesti New Yorka“, postao je karikatura nizozemske kulture u tom gradu. Prema prvom prikazu, Santa Claus je debeli nizozemski mornar, u zelenom kaputu i s lulom. Lik s kojim bi prije plašili djecu umjesto da mu ih stavljate u krilo trebao je služiti kao upozorenje protiv blagdanske neumjerenosti jer su u dijelovima mlade američke nacije puritanci bili još itekako utjecajni, a ni bogatoj klasi nije baš bila mila ideja masa koja pod okriljem božićnih običaja pijana obilazi kuće, a još manje mladi koji se upuštaju u predbračni seks.

7. Coca Cola nije stvorila Djedicu: Točnije bi bilo reći da ga je Coca Cola otela i toliko izrabljivala u svom marketingu da ga je zauvijek vezala uza sebe. Već 1821. opisan je Djedica koji leti na saonicama i daruje djecu, a prvi prikaz Djedice kakvog sada poznajemo, zajedno s robovskom radnom snagom vilenjaka u arktičkom gulagu i imenima letećih sobova, pojavljuje se 1823. Ilustracije Thomasa Nasta koje su zacementirale lik Djedice objavljene su 1863. Coca Cola ga je počela koristiti u svojim reklama tek 1930-ih, a prije njih su to činile i druge tvrtke. I da, i puno prije angažmana u Coca-Coli je ovaj veseljak odjenuo crveno-bijelo odijelo

8. Djedica leti zahvaljujući drogi: Lik današnjeg Djedice zbir je više tradicija, od SAD-a pa sve do Sibira, a ključnu odrednicu dali su mu Laponci. Narod Sami koji žive od sobova zimi je znao sušiti muhare i potom ih jesti kako bi padali u trans (ili se otrovali nasmrt). Pritom su često vidjeli svoje sobove kako lete, a neki time i objašnjavaju crveno-bijelu kombinaciju boja. Drugi ističu kako je slična praksa rasprostranjena i u Sibiru, kod šamanskih rituala, a ističu i drugi detalj – ulazak kroz dimnjak. Kod sibirskih nomada, koji su živjeli u šatorima nalik na mongolske jurte, zimi je snijeg često zameo cijelu nastambu, a jedino što je ostalo je otvor na vrhu. Treći pak ističu kako je ključno ulogu odigrao, uvjetno rečeno, LSD. Aktivan spoj te halucinogene droge nalazi se u plijesni raži, a prema nekim teorijama, uzgajivači sobova su to brzo shvatili kada su usred zime dali sobovima pljesnivu žitaricu te je počela praksa pijenja mokraće sobova hranjenih pljesnivom raži. Doduše, kako su kontrolirani udrogirane sobove ostaje pitanje koju teorija ne objašnjava.