Ako je suditi po prvim osvrtima na knjigu, čini se da će biti dosta osporavanja navoda autorice koja tvrdi da je bila presretna bez seksa te da su joj njezini prijatelji zavidjeli zato što je sama. Autorici se spočitava i narcisoidnost ( u najklasičnijem smislu te riječi) jer opisuje kako je radost i smirenje nalazila u svojim 'grudima koje strše uspravno kao plutače'.
Neki dijelovi njezine knjige odaju dojam samozadovoljstva te osuđivanja drugih ljudi. 'Kako se dublje povlači u celibat njezino pisanje postaje bešćutnije. Dok gleda ljude koji izlaze iz podzemne željeznice pita se kako ti 'otrcani, niski i nabijeni, stari i naborani, napuhanih usnica i odvratno odjeveni ljudi' mogu uopće biti promatrani kao seksualna bića.'
Jedno je apstinirati, a sasvim drugo pri tom biti tako zao i licemjeran. Međutim, zbog toga ne treba odbacivati odluku Fontanel da bude u celibatu kao ni njezinu hrabrost da o tome otvoreno piše. Ljudi imaju drugačije seksualne potrebe i pretpostavljati da celibat za neke ljude nije bolji od seksa bilo bi uskogrudno.
Loše je to što smo svi, svjesno ili podsvjesno, podvrgnuti društvenim normama kad je riječ o seksu kao da postoji neki magični broj partnera i učestalosti seksualnih odnosa koji odgovara svima podjednako. A svi koji ne ispunjavaju tu normu u ovom ili onom smjeru osjećaju se kao da nisu normalni.
