Zvuci kao ista stvar, ali zaista nije, pise Paul Hudson u Elite Daily.
U biti, nismo zapravo sposobni da nam nedostaje ili da ljubimo ikoga tko je bas ona osoba koja on ili ona jest.
Umjesto toga, mi smo sposobni samo voljeti i cijeniti ljude i stvari koji su ono sto mi razumijemo da su one.
To je ocito razlog za zabrinutost, ali u isto vrijeme, to objasnjava nesto malo u smislu kako je moguce da nase emocije i ljubav osjecamo da su tako nevjerojatno promjenjive.
Ljudi sude - svi mi. To je nacin koji smo izgradili, i to se nikada, nikada ne mijenja. Sudenjem mozemo stvoriti skup uvjerenja koje imamo o pojedincu.
Ponekad su, medutim, nase interpretacije te osobe daleko izvan granica - sto je jedan od razloga zasto se ljudi odljubljuju.
Oni se odljubljuju od osobe za koju su mislili da je poznaju, jer su oni sami narasli dovoljno da razumiju osobu koja stvarno postoji - ali to nije ista osoba.
Ljudi tumace, a onda sabiru i lagano mijenjaju svoje pamcenje o toj osobi prije ponovnog tumacenja sjecanja na tog pojedinca. Ljudi su je*eno komplicirani.
Ponekad je nacin na koji se sjecamo nekoga vrlo slican osobi koja on ili ona zapravo jest - ili, u najmanju ruku, je nekad bio ili bila.
Ali volimo romantizirati.
Mi se volimo usredotociti na nacin kako je netko napravio da se osjecamo prije nego na nacin na koji je on ili ona na nas djelovao/la i kako nas je tretirao/la.
Na taj nacin, mi se usredotocujemo na one jake, ugodne emocije i dopustamo im da zakriju cijelo nase sjecanje na nekog pojedinca.
Opet, ponekad je to sjecanje svedeno na mjeru. Ponekad imamo razloga da propustimo nekoga. Nazalost, suprotno je jednako vjerojatno da bi bilo istinito.
Ponekad ne propustate osobu nego propustate ideju o njemu ili njoj. Ponekad vas primjerice neka osoba tretira kao go*no, ali se vi mozete sjetiti samo dobrih vremena.
Ljudi su vrlo egocentricni. To je u nasoj prirodi.
Ne sjecamo se osobe koju smo nekad voljeli, jer to nije moguce. Mi nikada izravno ne komuniciramo s ljudima; mi smo u interakciji s nasim tumacenjima njih.
A nasa tumacenja su vrlo popustljiva. Mi se okrecemo natrag i radimo promjene u nacinu na koji razumijemo ljude i stvari, kao i kako se osjecamo prema njima.
Bez obzira na sve to, ostaje cinjenica da su stvari i ljudi kojima vjerujemo vise zapravo ljudi i stvari koji su na nas najvise utjecali.
To je nesto sto mnogi ljudi previdaju: Sjecamo se nacina na koji su ljudi utjecali na nas, a ne samih ljudi.
