U serijalu Ljubav briše granice pričala sam sa strancima koji su za svoje druge polovice izabrali upravo Hrvate. Otkrivat ćemo vam običaje njihovih država, upoznavat ćemo različite nacije iz cijelog svijeta - Europe, Sjeverne i Južne Amerike i Afrike te ćete također otkriti i kako su oni prihvatili hrvatske običaje i ljude.
Vanessa Delgado iz Kostarike ima 34 godine i život je posvetila kulinarstvu. Kao kuharica radi u Hrvatskoj posljednje četiri godine, gdje ju je život sasvim slučajno doveo i gdje je upoznala svoju srodnu dušu, Hrvata Ivana. Nama je otkrila kako su se ona i njezin sin prilagodili životu u Hrvatskoj, kakav je odgoj djece u Kostariki, kakvi su im običaji kod vjenčanja te je li zadovoljna poslom ovdje.
Odgoj djece u Kostariki
Roditelji su mi iz Kostarike pa sam većinu svog života ondje živjela. Zbog toga smo i zadržali svoj stav o odgoju djeteta. Moji roditelji su uvijek bili strogi kao i mnogi drugi koji su postali roditelji 80-ih i 90-ih. Na primjer, nakon što ste napunili dovoljno godina, ili ste morali pronaći dobar posao nakon završetka fakulteta ili se vjenčati kako biste se iselili iz roditeljske kuće - što znači da ste tada u 20-ima. To je bila društvena restrikcija koja se nakon 2000-ih počela mijenjati pa tako i dob za stupanje u brak više nije toliko važna jer su ljudi željeli drugačije. Neki su htjeli živjeti u bračnoj zajednici, drugi su se htjeli vjenčati nakon što napune 30 godina, dok treći nisu htjeli ništa od toga.
Djeca i tinejdžeri su većinu svog vremena fokusirani na učenje i jedva pomažu u kućnim poslovima, obično taj posao rade majka ili oba roditelja. Ali ja sam kao vrlo mlada djevojka uvijek voljela biti u kuhinji, pomagati i kuhati pa sam se uvijek trudila biti tamo. Roditelji su strogi, ali najviše majke koje paze jesu li djeca riješila svoju zadaću.
Kostarikanci su katolici. Meni nije toliko važno da moram svaki dan biti u crkvi pa svaka čast onima koji imaju vremena i volje. Unatoč tome, važno mi je da partner vjeruje u "nekoga iznad sebe" da bi imao vjeru i na neki način strah od toga da stvari u životu čini ispravno.
Običaji u Kostariki za vjenčanje i babinje
Ljudi za vjenčanje obično traže lijepu crkvu ili se samo vjenčaju kod matičara. Nakon vjenčanja se održava velika zabava, koja je vrlo slična onome što sam vidjela u Hrvatskoj. Pripremi se dobra hrana, uzvanici plešu, a na kraju sve obično završi karnevalom gdje skupina ljudi pleše u kostimima u karipskom stilu - s perjem i bubnjevima. Također, prije vjenčanja je uobičajeno imati odvojeno djevojačku i momačku večer ili mogu organizirati zajedničku večer kako bi se oprostili od svog samačkog života. Tada odlaze u klub ili ostaju kod kuće, a zabava uključuje ples, piće, igre, pa čak i razbijanje pinjate pune bombona i igračke koje predstavljaju bračni i seksualni sadržaj.
Proslava rođenja djeteta je ista kao i u Hrvatskoj - krštenje i feštu za slavlje novorođenčeta. Jedina razlika je u tome što se prije rođenja djeteta obitelji obično okupljaju s prijateljima i kolegama kako bi napravili zabavu mjesec dana prije rođenja djeteta. Uobičajeno je primanje poklona, a za vrijeme zabave također je zabavan običaj napraviti igre i dati uspomenu svakoj osobi prije odlaska, kao što su ručno izrađena kolica, svijeća ili što god može predstavljati bebu.
Ljubav ju čekala u Hrvatskoj
Došla sam u Europu na kulinarski događaj u Barceloni 2019. godine, na kojem sam na kraju dobila ponudu za posao u Amsterdamu. Trebala sam se vratiti u svoju zemlju obaviti sve procedure oko ugovora o poslu, ali sam prije toga odlučila proći kroz Hrvatsku kako bih se našla s nekim prijateljem s kojim sam također poslovno razgovarala zbog remote posla. Na povratku u Kostariku, moja agencija je pogriješila s jednom od mojih avionskih karata i na kraju sam ostala u Europi, a da to nisam očekivala. Zbog toga sam se vratila u Hrvatsku vidjeti svog prijatelja kako bih također dobila pomoć i popravila svoju situaciju. Na kraju sam sklopila ugovor o radu s jednim restoranom. Onda je došlo vrijeme korone i morala sam ostati duže zbog nekoliko razloga. Za to vrijeme odlučila sam udomiti prekrasnu kujicu i nazvala sam je Miška - kako bih zadržala svoju snagu i vjeru da će moj sin uskoro biti sa mnom i da će mu ona na kraju biti super društvo.
Tada sam često išla na jezero Jarun te smo se Ivan i ja ondje upoznali. Onda smo se našli na Facebooku pa me pozvao u šetnju sa psom. Tada smo počeli više razgovarati. Vidjela sam da me poštuje, a svidjelo mi se i to što je i on ljubitelj pasa jer ima slatkog Aresa. Počela sam više obraćati pozornost na njegove lijepe zelene oči, ali uvijek smo se ponašali prijateljski. Oboje smo kuhari i čak smo saznali da smo radili na istim mjestima, ali u različitim životnim razdobljima. Te male životne stvari su nas počele nekako povezivati. Bili smo previše slični, iako smo iz različitih kultura. Nakon nekoliko mjeseci razgovora i druženja na Jarunu, počeo se čudno ponašati, što mi je bilo smiješno. Jednom sam išla autobusom, a on nije znao kako mi prići - prošao je s biciklom i povukao je kapuljaču od moje majice zbog čega sam skoro pala niz stepenice autobusa. Iznenadilo me njegovo čudno ponašanje, a onda sam drugi dan ušla u njegov auto i on mi je dao Raffaello bez ikakvog znaka da mu se sviđam. Nakon nekog vremena smo otišli na prvi spoj. Sada se bližimo trećoj godine veze i radimo zajedno. Nekako uspijevamo održavati naš odnos. Imamo mnogo toga zajedničkog jer volimo posjećivati dvorce i ići u prirodu, brati kestenje u jesen, igrati se na snijegu zimi, posjećivati jezera i more ljeti, a u proljeće ići na planinarenje ili vožnju biciklom. Većinu praznika provodimo zajedno i uživamo u učenju naših jezika, tako da sada svi pričamo tri jezika, ali se jako dobro razumijemo, čak nas i psi razumiju. Također sanjamo o tome da jednog dana pokrenemo svoj posao.
Život u Hrvatskoj i hrvatski običaji
Mislim da je hrvatska kultura vrlo slična mojoj - slavimo praznike jednako, obiteljski susreti su nam jako važni pa ne vidim toliko razlika osim jezika, koji mi je jedina teška prepreka, ali iz dana u dan sve više učim i bolje komuniciram. Poznajem jako malo Hrvata, ali sviđa mi se način razmišljanja ovih osoba koje poznajem. Vidim da su vrijedni radnici i da drže do obiteljskih vrijednosti. Iskreno, mislim da je Hrvatska vrlo sigurna zemlja i Hrvati su izvrstan primjer kako treba izgledati obiteljski život jer se toliko brinu za svoju djecu i čuvaju obiteljsku tradiciju. Nekako, dok putujem kroz mnoge druge zemlje, moram reći da su one danas izgubile mnoge od tih vrijednosti i obitelji postaju disfunkcionalne, što djecu čini nesigurnom ili buntovnom.
Kostarika se promijenila proteklih godina jer su ljudi previše fokusirani na svoje karijere umjesto na brak i obitelj. Ja sam rodila sina u dobi od 20 godina, on je odrastao sa mnom u kući mojih roditelja, koji su uvijek bili zajedno i pokazali su mu kako izgleda siguran brak, ali on je odrastao bez oca i danas ima mnogo takve djece koja rastu i postaju nekako nesigurna.
Još jedna sličnost Hrvatske i Kostarike je da ljudi danas vole vidjeti kako je to živjeti sam, biti neovisan i imati punu odgovornost te nakon toga živjeti s partnerom u izvanbračnoj zajednici. Meni se ovaj način čini u redu, ali ako želite osnovati obitelj, sigurnije je biti u braku, osobito ako planirate graditi kuću pa čak i imati više od jednog djeteta. Brak ne treba doživljavati kao kaznu, već kao životnu pozornicu na kojoj odlučujete ostati s nekim partnerom i zajedno graditi svoju zajednicu kroz uspone i padove. Ali čini se da su nas učili drugačijoj perspektivi kako bismo izbjegli sav pravni postupak u slučaju razvoda ili nesigurnosti u vezi. Jedna neobična sličnost Kostarike i Zagreba - je razina stresa u prometu. Prije pandemije primijetila sam da su ljudi bili opušteniji, danas se sve vrti oko posla i dolaska kući na večeru, a ne za opuštanje i uživanje u zalasku sunca itd. Kostarika danas ima visoku razinu nesigurnosti na ulicama jer nemamo vojsku kao što smo imali prije 70-ak godina. Naši ljudi se osjećaju nesigurno i uglavnom sve kuće imaju ogradu. S druge strane, što se tiče prirode, Kostarika je puna flore i faune, zbog čega je i poznata. Također imamo prekrasne plaže, vulkane i vodopade. Možda zbog Kostarike volim prirodu, a ovdje u Hrvatskoj volim sva četiri godišnja doba - sva imaju nešto za ponuditi. Volim što obitelji čuvaju svoju tradicionalnu nošnju kroz godine, a branje kestena ove jeseni mi je nešto najdraže. Obje zemlje su dobre za život, obje imaju posebne stvari za ponuditi.
Radnička i ljudska prava u Kostariki
Rad u obje zemlje je također vrlo sličan po svojim zakonima i ograničenjima. Uvijek se volim informirati o tome koja su moja radnička prava, možda zato što u Kostarici imamo odjele za ljudske resurse i zaposlenici se često bore sami za sebe u slučaju bilo kakve nepravde. Obično se ljudski resursi ili tvrtka pobrinu za te situacije kako bi se njihovi zaposlenici osjećali dobro, tako da ćete vrlo rijetko vidjeti takve prosvjede u Kostarici - samo ponekad, ako je protiv Vlade ili vrlo nepravedne situacije. Meni je to važno i ovdje u Hrvatskoj - znam svoja radnička prava kao stranac. Znam da gdje god ideš, ako plaćaš porez i trudiš se živjeti korektnim životom - moraš znati i svoja prava, i biti obaviješten o zakonima kao zaposlenik, kako bi se izbjegle pogreške koje se također mogu pokazati nezakonitima.
Kuhanje je Ivanova i moja strast, a Europa je puna tradicije, izvrsnih proizvoda i Hrvatska ima puno toga za pokazati svijetu. Moj sin voli nogomet pa mu je ta sportska aktivnost u Hrvatskoj bila od velike pomoći da nauči jezik i stekne prijatelje. Jako sam zadovoljna i s njegovom školom jer su nam pomogli i bili su dobri s njim.
Kada radite nešto s velikom strašću i kada imate ciljeve koje želite ostvariti te uz to i motivaciju - bez obzira gdje živite, tada će sve druge poteškoće kao što su jezik ili učenje o kulturi doći pomalo. Treba biti strpljiv, vjerovati i ne gubiti motivaciju, rekla je Vanessa.
POGLEDAJTE VIDEO: Procjenjuje se da će za 30-ak godina četvrtina stanovnika u Hrvatskoj biti stranci.
