"Odrasla sam u malom selu u Australiji i bila sam najstarija od tri kćeri. Živjela sam donekle izoliran život, u malom farmerskom gradu. Nakon što sam završila osnovnu školu, u koju je išlo svega 50 učenika, upisala sam srednju školu s oko 450 drugih učenika.
U srednjoj školi, gdje svi znaju sve, upoznala sam svog bivšeg dečka. Bio je tri mjeseca stariji od mene, ali je bio razred više od mene. Znao je sve i bio je dosta važan u školskom ragbijskom timu.
Do početka drugog razreda srednje škole, družila sam se s prijateljicama koje znam još od djetinjstva. Moja prijateljica i on imaju rođendan na isti datum, pa su odlučili zajedno proslaviti. Tada smo prvi puta stupili u kontakt. U tjednima nakon toga, dobivala sam od njega sve više i više pažnje, do te mjere da me čak pratio doma i kad sam bila u gradu s frendicama. U lipnju 2007. nepozvan se pojavio na rođendanu jedne moje prijateljice. Uz malo vršnjačkog pritiska i dosta nagovaranja, pristala sam izaći s njim. Prijateljica mi je rekla: Ako nisi sretna s tim, daj mu tjedan dana i onda sve prekini.
Nisam bila ponosna na svoju odluku
Te sam vijesti skrivala od roditelja, zato što baš i nisam bila ponosna na sebe zbog toga i to nije bilo nešto što sam ustvari htjela. On nije bio osoba za koju sam mislila da će moji roditelji odobriti. Također sam mislila kako veza u tako ranoj dobi nema nekog smisla. Pokušala sam je prekinuti. Sljedeći dan, kad sam se pojavila u školi, napali su me razlozima zašto bih ga trebala prihvatiti nazad, i to ne samo on, već i moje prijateljice. I opet je vršnjački pritisak bio razlog zbog kojeg sam ga primila nazad. Zatim se to pretvorilo u trend, gdje bih ja prekidala svakih tjedan dana jer nisam bila sretna, a on bi me molio da ga primim nazad. Moljakanje je postalo opako, čak je prijetio da će si oduzeti život.
U to sam vrijeme počela razmišljati o tome da ga možda volim. A možda nakratko i jesam. Između brojnih svađa, izgledalo je kao da mu je stalo do mene i kao da želi da budem sretna. No postajao je sve više i više ljubomoran.
Vikanje i dernjava pretvorili su se u emocionalno zlostavljanje i ucjenjivanje. Osjećao je kao da me posjeduje i zaustavio bi me gdje god da sam pokušala otići. Nakon godine dana toga, otežavao mi je da vidim svoje prijateljice. Započeo je glasine o stvarima koje sam mu rekla o svojim prijateljicama i posvađao nas je, i to do te mjere da su me počele isključivati jer ga nisu podnosile, kao ni moje ponašanje i moje navodno traženje pažnje.
Nitko me nije shvaćao ozbiljno
Moji prijatelji i ljudi oko mene vidjeli su moje moljenje za pomoć kao traženje pažnje, zato što nitko nije mislio da je on ustvari sposoban na to da se tako odvratno ponaša prema meni, jer je izgledalo kao da me voli, na van.
Profesori su počeli primjećivati da ta veza ostavlja traga i na meni i na njemu. S nekima sam pričala o tome što se događa, ali nije pomoglo, zato što je on bio dio ragbi tima, a to je bio ponos naše škole. Jedna me profesorica pitala što se događa jer ga je vidjela da plaće na satu, nakon svađe u kojoj sam mu rekla da ga ne volim.
Moje emocije i dobrotu koristio je protiv mene. Glumio je bolesti kako bih se sažalila nad njim i kako bi mi mogao reći da me treba. Jednom, kad sam mu jasno rekla da očito nismo dobri jedno za drugoga i da nismo sretni zajedno, poslao mi je fotografiju metaka i pištolja koje je planirao iskoristiti za vlastito ubojstvo. Rekao je da ne može živjeti bez mene i da me treba. Pokazala sam fotku njegovim prijateljima, koji su bili u vezi s nekim od mojih prijateljica, i rekli su da će se pobrinuti za njega te ga odvesti na razgovor kod psihologa te mi obećali da to više nije moj problem, a ni moja krivica.
No, nisu napravili ništa zato što su bili previše zauzeti vlastitim životima. I zato sam se opet sama morala nositi s njegovim lošim raspoloženjima. U to vrijeme, osjećala sam se odbačenom. Moje prijateljice nisu ozbiljno shvaćale količinu nasilja koje trpim i pala sam u duboku depresiju.
Premjestila sam se u drugu školu
Napustila sam srednju školu 2008. i krenula u drugu školu na drugoj strani grada. U drugoj sam školi napokon mogla malo predahnuti i više ga nisam morala sretati ili izbjegavati po gradu. Nakon nekoliko mjeseci, počela sam se viđati s dečkom koji je također išao u moju novu školu. Nije bilo savršeno, ali je bilo puno bolje nego prije i bila sam slobodna. No, vijesti o mojoj novoj vezi s vremenom su stigle i do mog bivšeg. Počeo me zvati i opet je nekako ušetao u moj život.
1. svibnja 2009. godine, poslao mi je poruku u kojoj je pisalo da me mora vidjeti zato što su mu liječnici rekli da umire. Nakon sati i sati nagovaranja, napokon sam pristala. Kad smo se našli, uzeo mi je mobitel i poslao poruku mom novom dečku, napisao mu je da je gotovo i da sam ponovno s njim. Rekla sam mu da ne želim to, ali mi je rekao da mu dugujem i da nemam izbora. Kad sam došla doma, promislila sam o šteti koju mi je dosad nanio i ponovno ga odlučila ignorirati.
Probudio me mamin vrisak
3. svibnja, bio je na putovanju s nogometnom ekipom, gdje su mu jedan zajednički prijatelj i moj novi dečko rekli da sam ga zaboravila. Zvao je ljude i pitao je li to istina. Prijetio je da će ubiti mog dečka. Nikad nije prijetio meni, ali je prijetio drugima. Svima sam rekla da je samo uznemiren i da ne bi nikome naudio.
4. svibnja, oko 4 sata ujutro, probudio me mamin vrisak. Prvo sam mislila da sanjam. Zatim sam mislila da ona sanja. Vikala je 'Moje bebe, moje bebe'. Nakon što sam shvatila da se događa nešto loše, pokušala sam nazvati policiju, ali moj mobitel nije se htio povezati. Čula sam glasno trčanje kroz kuću i još vriskova, a zatim je sve utihnulo. Skupila sam hrabrosti da napustim sobu, kako bih vidjela što se događa i uzela drugi telefon.
Ono što nisam shvatila jest da su moji roditelji bili izbodeni.
Nakon što sam izašla iz svoje sobe i došla u kuhinju, prvo što sam vidjela bio je moj tata koji je krvario na podu, mislila sam da je u nesvijesti. Prošla sam pored njega da uzmem telefon iz kuhinje. Uzela sam mamin mobitel i odjurila nazad u sobu. Taman prije nego sam došla do vrata sobe, u prostoriju je uletio moj bivši. Okrenula sam se i vidjela ga, i u tom trenutku - sve je imalo smisla. Prije nego sam ga vidjela, nisam ni pomislila da bi ovo mogla biti njegova krivica.
Udario me, a zatim je nasilno otišao
Urlala sam na njega i prije nego je moj mozak shvatio što se dogodilo. Rekla sam: 'Ovoga si puta to zaista napravio.'
Viknuo mi je: 'Sad možeš očistiti ovaj nered, kao što čistiš svaki svoj nered prije nego ga itko vidi. Kako ćeš joj ovo objasniti?'. Mislio je na moju mlađu sestru Polly, koja je tada imala 8 godina, i koja je stajala pokraj tate držeći svog plišanog medvjedića.
Došao je do mene, ošamario me, a zatim me snažno udario po licu. Osjetila sam nož uza svoju nogu. Bio je hladan. Adrenalin mi je valjda uspio blokirati bol od porezotine koju mi je zadao nožem. Okrenuo se, otišao u prednji dio kuće, iščupao telefon sa zida i otišao. Nekoliko sekundi kasnije, čula sam auto kako brzinski juri cestom.
Tata je bio mrtav, a mama je snažno krvarila
Kad sam čula da je auto otišao, smrzla sam se i zajedno s Polly pokušala pomoći tati. Bio je prekriven krvlju. Odvukle smo ga do stepenica i pokušale mu dati umjetno disanje. No nisam se mogla natjerati da mu provjerim puls jer sam već tad znala da je mrtav. Svakim pritiskom, iz usta mu je izlazilo sve više krvi. Moja druga mlađa sestra, Morgan, otvorila je vrata sobe jer je čula mene i Polly kako pokušavamo razgovarati s tatom. Izašla je iz sobe i počela vrištati, dok joj je tata ležao pod nogama. Tada sam morala odlučiti da je vrijeme da odustanemo. Potražile smo mamu, koja je ležala na verandi.
Mama je ležala na tlu i jako krvarila, imala je rane po cijelom tijelu. Bila je pri svijesti. Pitala je jesmo li okej, a kad nas je sve ugledala, počela nam je davati upute što da radimo. Uzela sam deke i nekoliko plahti i zamotala ih oko mame da zaustavim krvarenje.
Uzela sam tatin mobitel i pozvala hitnu pomoć. Mama mi je zatim rekla da pozovem susjedu kako bi mogla pripaziti cure. Kad sam joj rekla što se dogodilo, došla je i ja sam odmah nazvala najbolje mamine i tatine prijatelje, Marka i Kylie. Rekla sam mi što se dogodilo i zamolila ih da dođu.
Kad je susjeda došla, rekla je curama da uzmu jakne i zadržala ih vani. Kad su Mark i Kylie stigli, Kylie je sjela kraj mame i razgovarala s njom, dok je Mark otišao do tate. Vratio se i sjeo kraj mame. Otišla sam u maminu i tatinu sobu kako bih nazvala policiju. Sve je bilo prekriveno krvlju, a mamina krv i kosa bile su svuda po zidu. I slušalica telefona je bila prekrivena kosom i krvlju i bila je bačena na podu spavaće sobe.
Stigla je policija
Pozvala sam policiju, a oni su mi rekli da im moram dati adresu svog bivšeg dečka, zato što ljudi koji rade u centrali ne znaju koja je.
Stigla je hitna pomoć i mamu su spremili u vozilo. Zadnje što je rekla bilo je da sve ovo nije moja krivnja. Nakon toga stigla je i policija i sve su nas maknuli s mjesta zločina, pa smo svi zajedno otišli preko ceste, u kuću naše susjede. Sestra i ja u tišini smo sjedile na podu i gledale neki glupi program na televiziji 15 do 5 ujutro. Isprala sam krv s ruku, lica, nogu...Moja je odjeća i dalje bila prekrivena krvlju jer se nisam imala u što presvući. Posudila sam odjeću unuka naše susjede.
Netom prije nego su novinari opkolili našu kuću, Polly me zamolila da joj donesem medvjedića, pa sam lijepo zamolila jednog od policajaca može li joj ga donijeti. Rekao je da ne smije uznemiravati mjesto zločina i nakon svađe, nisam ga uspjela pobjediti. Morala sam reći Polly da su joj upravo oduzeli još jednu stvar.
Otišli smo kod Marka i Kylie. Ondje smo Kylie i ja cure odvele u jedno od spavaćih soba, gdje smo im rekle da je tata mrtav, a da je mama preživjela i da su je odveli u veliku bolnicu. Zatim sam morala nazvati ujaka Davida i reći mu da je tata umro, a da se mama bori za život.
Mama se sporo oporavljala
Nakon što su svi mamini prijatelji došli u kuću, dvojica detektiva su se pojavila ondje i rekli da moram s njima kako bih dala izjavu. Bila sam na ispitivanju osam sati. Nakon što je završilo, otišli smo kod mame u bolnicu.
Danima nakon toga u svoj toj tragediji, shvatila sam da sam upravo odrasla. Tjedan dana dijelilo me od 16. rođendana i ja sam sada donosila odluke koje će oblikovati budućnost moje obitelji. Bila sam jedan od roditelja svojim sestrama.
Zbog znakova ozlijede mozga i oštećenja pluća, moja mama se sporo oporavljala, ali sada uspješno radi kao učiteljica u specijalnoj školi. Moj bivši trenutno služi 24-godišnju kaznu sa 16 godina bez pomilovanja jer je bio maloljetan.
Moj mi dečko pomaže da prebrodim ove nevjerojatne traume
Sada, sa 22 godine, pokušavam ostati snažna zbog svojih mlađih sestara, dok u isto vrijeme radim kao modna stilistica. Moj PTSP najviše udara tijekom praznika, kada se sjetim svih onih vremena kad su moji roditelji bili nerazdvojni i neprestano nas fotografirali zajedno.
Kombinacija terapije i zdrava veza u kojoj sam već tri godine pomogla mi je. Uz pomoć svog dečka pronašla sam i odgovarajućeg terapeuta. Čak je i on odlazio na terapije sa mnom i ohrabrivao me da uzmem pauzu od fakulteta kako bih se posvetila svom mentalnom zdravlju. Tatin duh i dalje živi u našim mislima, a moj dečko i ja redovito razgovaramo o njemu. I nije mu teško voziti četiri sata do mog rodnog grada kako bismo zajedno posjetili njegov grob."
(Imena su izmijenjena radi zaštite privatnosti)
Izvor: Cosmopolitan
