Društvene mreže danima su usijane od ispovijesti brojnih djevojaka i žena koje su, shvativši da nisu usamljene u ulozi žrtve, javno opisale koliko je strašno doživjeti nasilje na svojoj koži.
Nažalost, takvih iskustava je više nego što ste možda zamišljali, a važno je da se s istima upoznamo, kako bismo pružili podršku žrtvama, ali i naučili prepoznati ponašanje zlostavljača ako se s njima suočimo - mi ili netko nama blizak.
Jedna od djevojaka koja je iskreno progovorila o partnerskome nasilju, s kojim se godinama borila, mlada je srpska poduzetnica Dunja Petrović, koja je na Facebooku poručila kako pitanje javnosti "Zašto si to trpjela?" u ovakvim slučajevima nije na mjestu te potanko i na osobnome primjeru objasnila zbog čega. Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.
Nisam ni slutila da ću ikada imati potrebu o ovome javno govoriti. Smatrala sam da je to dijelom moje intime i da je u redu da to zna nekolicina ljudi iz moga okruženja. Sve ovo što se trenutno događa toliko me ljuti, od toga imam gorak okus u ustima i sada znam da sam pogriješila. Znate li koje je najgore pitanje koje sam mogla čuti kao odgovor na ono što mi se dogodilo? "Zašto si to trpjela?"
Svatko tko me je poznavao od ranije znao je da, ako bi netko samo digao ruku na mene, istu bih mu odgrizla i to do ramena. Bilo je vremena kada sam se i sama pitala zbog čega netko nešto trpi i kako se ne može izboriti s nečim. Zatim me je život demantirao i ja sam postala baš ta koja TRPI.
Trpjela je pune tri godine
Trpjela sam psihofizičko nasilje svoga partnera od 18. do nepune 21. godine. Da, dobro ste pročitali, skoro tri godine. I o tome sam šutjela i da, to sam trpjela. I da, na to pitanje napokon poslije godina i godina odlaženja kod psihologa mogu svima vama koji ga besramno postavljate dati odgovor. Mogu, jer mi je trebalo da shvatim da nisam JA kriva i da me ne treba biti sram zbog sveg tog zla koje mi je nanijelo biće jače od mene same. A niste ni svjesni koliko je teško izboriti se s time.
- Trpjela sam jer mi je strah toliko ušao u kosti da nisam znala kako bih živjela bez osjećaja istog. Trpjela sam toliko da sam zbog toga osjećaja bila spremna odreći se svega i svih, što mi je u tom trenutku i polazilo za rukom.
- Trpjela sam jer sam psihički toliko bila utučena da sam se osjećala bijedno, ništavno, poniženo i ubijeđeno da je taj netko najbolje što imam u životu i da to ne smijem izgubiti. Da je nešto najviše što u životu mogu dostići.
- Trpjela sam jer mi je jedna lijepa gesta bila važnija od desetina onih užasnih i okrutnih.
- Trpjela sam jer je trpjeti zlostavljanje u tom trenutku bio moj svakodnevni i normalan život.
- Trpjela sam jer su neki ljudi prisustvovali tomu i nisu učinili ništa!
- Trpjela sam jer sam se ja osjećala krivom i odgovornom za sve što mi se događa!
- Trpjela sam jer sam stalno slušala "neću više".
- Trpjela sam jer sam mislila da će proći.
- Trpjela sam jer...
- Trpjela sam jer...
- Trpjela sam jer...
Bojala se za vlastiti život
Sada ću ja vas, gospodo draga, koja postavljate ovo čuveno pitanje k'o iz topa te nalazite opravdanja za počinitelje pitati nešto:
- Znate li kako je to kada svaka fizička bol prestane biti bol? Kada vam to postane svakodnevica, kada na svaki udarac zaboravite, ali psihu ne možete držati pod kontrolom i s istom se ne možete izboriti? Kada svaka modrica zacijeli, ali ste vi toliko polomljeni da ne znate odakle da krenete i kako da se uopće sastavite?
- Znate li kakav je osjećaj živjeti s osobom kojoj je najgore reći istinu pa nešto prešućujete ili strah iz vas automatski izgovara "bijele laži", ali ćete i tada svakako biti krivi? I ovdje se sve svodi na opciju da od dva zla odaberete manje.
- Znate li kako je to kada vam netko koga se bojite mjeri otkucaje srca čak i kada govorite istinu? Da, logično, od toga istog straha srce ne možete zadržati da ne iskoči iz grudi, ali i tada ste KRIVI! Do prije godinu dana sam na pitanje "Lažeš li?" i dalje imala tu reakciju.
- Znate li kako je to kada treće lice promatra kako vas netko udara dok ležite na podu, ali ne učini ništa?
- Znate li kako je to kada vezanih ruku provedete koji sat?
- Jeste li ikada osjetili toliku nemoć, strah, poniženje, osjećaj oduzete časti i osobnosti da ste pokušali sebi oduzeti život?
- Znate li kako je to kada se stalno morate nekomu pravdati?
- Znate li kako je to da smijete izlaziti samo tamo gdje vam je to dopušteno, viđati samo ljude koje vam je dopušteno viđati i da se morate vratiti u roku odmah ako vam se tako kaže - inače će vas dočekati zaključana vrata pa vi vidite što ćete?
- Znate li kako je to kada vam je potreban razgovor, ali nemate s kime popričati, netko vas je izolirao od svega i svih i kažnjava vas šutnjom? A i ako vam padne na pamet da bilo što kažete, vjerujte mi, ubrzo biste se pokajali.
- Znate li kako je to kada vas netko ucjenjuje stvarima na koje vas je on sam u doslovnom smislu natjerao? A sve s ciljem da ga sutra ne biste ostavili...
- Znate li kakav je osjećaj kada netko potrga barem i dio odjeće na vama?
- Znate li kako je to kada vam netko baca stvari kroz prozor?
- Znate li kako je to kada vas netko udari da se ne poznaje, ali toliko boli da jedva možete sjediti?
- Znate li kako je to kada vas netko guši jastukom, a prije toga ste to vidjeli samo u filmovima?
- Znate li kako je to bojati se za vlastiti život dok vas je s druge strane i briga šta će vam se dogoditi jer samo želite da prestane, ali ste navikli? Proturječno, zar ne?
- Znate li kako je to kada se nakon svega i dalje cimnete kada netko krene rukom prema vama?
- Znate li kako je to da vam se, i nakon odlaska od te osobe, ista godinama pričinjava tako što vas "čeka" ispred zgrade pa vas u povratku iz trgovine nešto samo presiječe u trbuhu i ukopa vas da ne možete ni korak dalje?
- Znate li kako je to pretvarati se da je drugačije, da je bolje, jer ne smijete i ne možete iskriviti tu iluziju koja vas obmanjuje?
Nitko nije znao kroz što prolazi
Ovako mogu nastaviti unedogled i na svako moje pitanje vaš odgovor će biti NE! Moj i odgovor nekolicine njih je DA, APSOLUTNO ZNAM KAKO JE! A vjerujte mi, u nastavku bi se našla neka mnogo gora, još neugodnija i neusporediva pitanja s gore navedenima. Neka od kojih biste se i vi naježili.
Prije nego što se začudite ili postavite neko slično pitanje, pokušajte razumjeti. Ne tražite razloge, samo razumite, ili se barem potrudite da razumijete. Ako ste se uspjeli oduprijeti tomu, svaka čast! Ali... Nije svatko jak kao vi.
Ja nisam bila. Nisam prijavila. Šutjela sam i o ovome progovorila tek nakon određenog razdoblja. Bojala sam se reakcije, osude, osjećala sam krivnju, osjećala sam sramotu iako sam sa svojom obitelji imala uvijek otvoren odnos. Ovime ih nisam imala srca povrijediti i tu sam pogriješila, trebala sam. Trebala sam jer ih time ne bih povrijedila, već bih pomogla, kako sebi, tako i njima.
Ne znam jeste li zaista svjesni, ali ovo će neki meni bliski ljudi saznati tek sada na ovaj način i ispričavam im se zbog toga.
Prije nego što pomislite izustiti bilo što - zamislite se. Na našem mjestu sutra može biti vaša kći, sestra, prijateljica, teta, sestrična, majka, susjeda, poznanica... Na našem mjestu sutra može biti i bilo koji muškarac!
Prije nego što izustite bilo što - zapitajte se. Možda upravo netko vaš prolazi kroz isto, a da vi ni ne znate ili se čak pravite da ne znate! U tom slučaju, SRAM VAS BILO!
A ja... Ja se odavno više ne bojim. I znate što još? Više ne posjećujem ni psihologa.
Nedavno je srela svoga 'krvnika'
Danas sam mlada, uspješna i ZAISTA voljena žena koja svakodnevno raste i niže uspjehe. Uskoro diplomirana inženjerka, suvlasnica tvrtke koja je svakim danom sve uspješnija i netko tko je sebi stvorio i ostvario toliko toga za što sam nekada mislila da je nedostižno i nemoguće.
Onomu tko se u ovome pronađe, ako je za to uopće takva osoba i sposobna, želim poručiti samo jedno - VIŠE SE NE BOJIM I NE MOŽEŠ MI NIŠTA. Štoviše, nedavno sam imala tu "čast" da ga sretnem i napokon ništa ne osjetim. Ni ljutnju ni mržnju ni bijes.. Osjetila sam samo to koliko sam sigurna u sebe, ponosna na ono tko sam danas, gdje sam i što sve zapravo mogu. A kada ne osjećate ništa - to znači da je kraj i da ste vi pobjednik!
Hvala svakoj osobi koja je stala uz mene, hvala svakomu tko me je razumio, svima vama koji ste me pustili natrag u svoje živote bez kompromisa i bili lijek pomoću kojega sam zacijeljela i postala ono što sam danas.
Najviše, hvala meni - što se nisam dala, što nisam izdala samu sebe, što sam pokazala sebi koliki sam borac, koji ide i izvan svojih granica. Hvala meni što sam počela neizmjerno voljeti i cijeniti sebe i ono što jesam!
Jedna djevojka, koja me mogla razumjeti iz razloga što je, nažalost, prošla kroz slične stvari, naučila me jednu lijepu rečenicu koja mi je neopisivo pomogla i zauvijek ću se držite nje: "Nisam ja sebe na ulici našla!"
Uspjela sam i ti ćeš uspjeti! Nisi kriva, biti žrtva nije sramota, sramota je opravdavati nečiju monstruoznost i koristiti se istom nad slabijima. Što god učinila, nitko nema pravo da ti naudi! Izbori se i zapamti - NISI SAMA!
