Ne znate biti majka? Ništa lakše. Kupite knjigu ili još brža varijanta je odlazak na internet, pa pročitajte što napraviti kada vaša beba ne želi otvoriti usta, a vi mislite da bi ipak trebala pojesti još jednu žličicu.
Samo još jednu - onu za mamu. Postoji pregršt savjeta kako ćete riješiti slučaj 'zalogaj', a da pri tom djetetu ne ostavite doživotne psihičke traume.
I nemojte da vas ponese majčinski instinkt. To ni slučajno. Možete trajno naštetiti djetetu. Postoje horde psihologa, sociologa, pedijatara, gastroenterologa, koji se bave primjerice tom tematikom. I zasigurno na 68. stranici knjige piše, recimo, nešto poput 'a uzmite u obzir i mogućnost da dijete jednostavno više nije gladno'.
Ali nemojte to sami od sebe uzeti u obzir, bez da ste se prethodno savjetovali s priručnikom.
Pročitajte kako biti mama i kako nahraniti dijete. Nema potrebe da radite nešto na svoju ruku.
Mama je uvijek kriva
To su ipak ljudi koji su se školovali da bi postali to što jesu i savjetovali to što savjetuju. Jeste li vi diplomirali na fakultetu za mame? Pretpostavljam da niste, kao što nisam ni ja. Prema tome, zaključak tko je stručnjak i znalac nameće se sam po sebi.
I ni u ludilu ne slušajte savjete svoje mame. Samo to ne. Ona ne zna kako je to danas. Ona je othranila vas. I sve je napravila krivo.
To što ste se školovali, završili fakultet, zaposlili se, to je samo i izričito vaša zasluga. Jer naravno da ste se sami usmjeravali i već kao trogdišnjakinja ste znali koji životni put je ispravan.
To što ste ponekad neraspoloženi, živčani, pa možda čak i depresivni, e za to je definitivno zaslužna vaša mama.
Neraspoloženi ste jer ste morali pojesti još tu jednu žličicu, živčani jer vas je ona tjerala da spavate, umjesto da vas je pustila da cijelu noć divljate po kinderbetu dok ste bili mali, a depresija je izazvana onom crvenom majicom koju ste morali nositi, a nije vam se sviđala.
To je doista breme kojeg se teško riješiti. I sad ta ista vaša majka, koja je apsolutno sve krivo radila, ima savjet kako biste vi trebali i što sa svojim djetetom. Takva drskost samo dokazuje koliko ste bili u pravu. Što bi to ona mogla reći pored tolikih napisanih knjiga potpisanih rukom stručnjaka!? U redu, možda je othranila jedno, dvoje, troje djece, ali gdje to piše? Nigdje? Dakle, ne računa se.
Tako mali, a tako karakterni
Isto se odnosi i na prijateljice. Da u startu riješimo jednu stvar -one koje nemaju djecu nemaju pravo ni otvoriti usta na tu temu, a kamoli izgovorit makar i krnju rečenicu.
Osim toga, nikada nisu pročitale niti jedan jedini savjet stručnjaka o tome kako djetetu ispuhati nos, a sad bi tu vama, koje ste već usavršile stručnu literaturu, iznosile neke prijedloge. Ljudi stvarno katkad ne znaju gdje im je mjesto i granica.
One koje pak imaju djecu, ne znaju kako je to. Njihova djeca nemaju tako izražen karakter kao vaše zlato.
To s karakterom mi je posebno drago poglavlje. Naravno da svako dijete ima svoju osobnost, ali o kakvom karakteru mi pričamo kada je riječ o djetetu starom nekoliko mjeseci?
Kako je moguće da tako malena beba ima jači karakter od svoje majke koja, usput budi rečeno, svoj karakter gradi godinama, a ne tek 5 ili 6 mjeseci? Naposljetku, nemaju li tu i geni nekakvu ulogu? Pa kako se onda majka ne može nositi s genima vlastitog djeteta, tim više što neke i sama posjeduje?
Nije mi to jasno, ali sigurno negdje piše.
Priča mi prijateljica nedavno: 'Moram ti reći da sam jako ponosna na sebe danas!'
'Zašto?', pitam.
'Kada sam Lovru vodila iz vrtića, 15 minuta nije želio prijeći cestu. Bila sam jako strpljiva. Pričali smo na semaforu i onda je ipak odlučio da možemo nastaviti hodati', hvali se prija da se sve praši.
'I na što si ti točno ponosna?', blesavo ću ja.
'Pa na to što sam imala strpljenja mu sve objasnit i nisam popizdila', objašnjava naivnoj meni i polako počinje piz..t.
'Gle, nije on krenuo dalje jer si ti njemu nešto pojasnila, već zato što mu je tamo dosadilo stajat. On je napravio po svom, a ti si poslušno u tome sudjelovala i to je sve. Nemaš se tu čime ponosit. Zamisli kad ga ujutro budeš spremala za vrtić i još ti se žuri na posao, hoćeš li mu i onda objašnavati, kad bude kasnio u školu iz nekih svojih razloga i da ne nabrajam dalje?', pitala sam je i vidjela da je već požalila što mi je išta govorila.
Ne bojte se biti mama
Tada sam joj pojasnila što sam joj točno time željela reći.
I ja bih najradije pokorila svijet i prilagodila svom sinu. Ali to ne mogu.
Jedino što mi preostaje je da njega prilagodim svijetu u kojem živimo.
I napravim od njega čovjeka. Ja, mama, a ne priručnik.
Prepustite se ponekad instinktu i ne bojte se. Mame su ionako uvijek krive za sve.
To što ste dijete učile jesti, hodati, disati, treptati po savjetima stručnjaka neće vas spasiti njihovih prigovora jednog dana.
Uvijek vam, na kraju krajeva, mogu predbaciti da ste čitali krivu literaturu.
