No koliko nas je reklo da iduće godine, kao i svake naredne, neće zatvarati oči pred nasiljem i zlostavljanjem? Koliko nas je obećalo da neće slušati dječji plač i zapomaganje iz susjednog stana i da će zabadati nos u tuđe stvari?
Da smo takvu odluku donijeli lani i pridržavali je se, možda bi tromjesečna beba iz Slavonskog Broda bila živa, a njezina dvoipolgodišnja sestrica ne bi imala život kao u horor-filmu. Po tko zna koji put ću ponoviti – takve strahote, nažalost, nisu samo produkt holivudske industrije. Takve strahote su oko nas. Uvjerili smo se u to na najžalosniji i najokrutniji mogući način.
Niti vidim niti čujem
Sada se postavlja pitanje tko je kriv? Vrući krumpir se prebacuje s policije na Centar za socijalnu skrb i obrnuto. A koliko je društvo krivo za takve stvari? Susjedi sada nemoćno sliježu ramenima i govore da su čuli plač i zapomaganje djece, da su osjetili smrad fekalija, da su znali da među njima živi nasilnik, ali po dobrom starom običaju nitko se nije želio petljati, kao ni u slučaju žene koju je Osijeku prije nekoliko mjeseci muž na balkonu nasmrt izbo nožem pred maloljetnom djecom.
Što nam se to dogodilo, pa ćemo policiju pozvati jer susjed ima tulum i s ekipom se želi proveseliti, ili pak hoda u klompama u stanu iznad nas, pa nam beskrajno ide na živce, ali kad čujemo plač, svađu, zapomaganje, pojačat ćemo televizor da ne čujemo jer nas se to ne tiče?!
Teško mi je povjerovati da susjedi roditelja iz pakla nisu međusobno na stubištu ili na ulici šapatom komentirali što se događa u stanu strave i odmahivali rukom. Ali zašto nisu ništa poduzeli? Nije istina da nema rješenja. Razumijem strah pojedinca da prijavi nasilnika, ali da su se svi ili bar dio stanara skupili i pozvali policiju i nadležni Centar za socijalnu skrb, te im iznijeli svoje sumnje, čisto sumnjam da ih organi ne bi shvatili ozbiljno. Ako kojim slučajem ne bi isprva reagirali, trebalo je nastaviti vršiti pritisak i pisati peticije. Ukoliko ni to ne bi ništa promijenilo, postoji još jedan način – sa svom tom dokumentacijom o prijavama te izjavama nekoliko susjeda s imenima i prezimenima obavijestiti medije.
Ogledalo, ogledalce moje
Ma što god mislili o novinarima, mi nismo samo lešinari koji se petljaju u tuđe živote. Ako nam možete prijavljivati teleoperatere koji su vam poslali račun od 100 kuna koje niste potrošili, slobodno nazovite i u namjeri da spasite nečiji život.
Je li vam, dragi ljudi, palo na pamet da vas netko sutra u vašem stanu može napasti, a da isti ti susjedi neće reagirati, kao što nisu reagirali ni u prethodnom slučaju?
S obzirom da smo se u slučaju fiskalizacije pokazali kao revni cinkeri, možda ne bi bilo loše da država raspiše nagradu onome tko prijavi nasilje. Jer za pare, pokazalo se, itekako ćemo zabosti nos u tuđe stvari.
Znam da je lakše reći da je policija nesposobna, Centar za socijalni rad i ostale institucije ne rade svoj posao, da su novinari nepismeni novinarčići, nego se ujutro pogledati u ogledalo i priznati: 'Da, ja sam taj koji je svakodnevno slušao užas koji se događao vrata do mojih, a nisam ništa poduzeo. Sada je jedno dijete mrtvo, a dvoje će najvjerojatnije snositi trajne posljedice, a ja nemoćno sliježem ramenima.'
