Fama oko nacrta novog Obiteljskog zakona ne jenjava. Na noge se digla struka, raznorazne udruge, kao i javnost. Tako bi prema predstavljenom nacrtu djeca dobila puno više slobode pri odlučivanju.
Naime, roditelji i druge osobe koje skrbe o djetetu bili bi dužni uvažavati mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i zrelošću te ako to dopuštaju obiteljske prilike. Dijete starije od 14 godina moći će, bude li zakon izglasan, samostalno odlučiti o izboru ili promjeni vjerske pripadnosti, djetetu starijem od 12 godina neće se moći mijenjati vjerska pripadnost bez njegovog pristanka, a djetetu starijem od 10 godina mora se omogućiti da izrazi svoje mišljenje u vezi s izborom ili promjenom vjerske pripadnosti.
Dijete starije od 14 godina koje je prema ocjeni liječnika dovoljno zrelo za donošenje odluke o dijagnostičkom ili terapijskom postupku u vezi s njegovim liječenjem, može samostalno dati pristanak na medicinski zahvat.
Dakle, radi se na tome da nam djeca budu samostalnija i razmišljaju svojim glavicama, što je apsolutno u redu. Sad mi samo jedna stvar nije jasna. Ako djeca s 14 godina mogu birati vjeru ili nevjeru, što ne bi mogla birati i stranku koju žele na vlasti?
Znači, za religiju su dovoljno zrela, ali za politiku nisu?! Znat će sve o monoteizmu, politeizmu, ateizmu, agnosticizmu, ali u toj dobi teško će shvatiti da je Republika Hrvatska po svom državnom uređenju republika?!
Ne znam zašto oni koji su pisali prijedlog zakona misle da 14-godišnjaci znaju više o Bogu nego o Vladi ili Saboru. Mogu birati između Boga, Alaha ili Jahve, ali ne mogu između Josipovića, Milanovića, Karamarka ili Lesara.
Nekako bi mi logično bilo kad već odlučuju o vjeri da odlučuju i o vlasti koja će raditi u njihovu (ne)korist. Vjerujte mi, ja bih doista uvažila političko opredjeljenje svog djeteta jednako kao što moram i vjersko.
Možda su pisci zakona zaključili da bi dječicu čak i izbor Boga, u kojeg vjeruju ili ne vjeruju sa svim zakonitostima i pravilima koja iz te odluke proizlaze, daleko manje stajao od izbora štetočina koje im određuju budućnost.
Ako je doista tako, Milanki Opačić pišem jedan plus koji će joj dobro doći u moru kritika. Ako ništa drugo, barem je samokritična.
