Požar Vjesnikova nebodera, koji je izbio u noći s ponedjeljka na utorak, jedan je od većih u povijesti Zagreba, a sva je sreća što nitko u tragediji nije bio ozlijeđen. I premda je zgrada većinom bila dom arhiva i skladišta, na jednom od najviših katova zgrade nalazila se redakcija radija Laganini FM koju sada čeka neki novi početak na nekoj novoj lokaciji. O prvotnom šoku koji je uslijedio kad su čuli za požar, uspomenama koje je progutala vatra, ali i budućnosti radija razgovarali smo s jednom od voditeljica Laganini FM-a, Dorom Izabelom Micelli. 

Kako ste se osjećali u onom prvom trenutku kada ste čuli da gori zgrada u kojoj ste svaki dan ulazili, pozdravljali se s kolegama, stvarali emisije?

Prvi šok uopće ne mogu opisati, u početku nismo bili još svjesni situacije i nadali smo se da će se požar ugasiti i da će možda barem nešto ostati od naših ureda i studija. Kasnije kako su stizale kataklizmične fotografije tijekom dana shvatili smo da je to to, da više nikad tamo nećemo kročiti, što je baš nekako posebno teško zbog tog nostalgičnog momenta kada pomisliš što je nekoć bio Vjesnik. Ipak, s obzirom na to da smo znali u kakvom je stanju Vjesnik i da je samo bilo pitanje vremena kad će doći do problema, laknulo mi je na neki način, jer srećom nitko nije stradao.

Postoji li neka mala, sitna stvar iz prostora radija koja vam sada posebno nedostaje — možda neki predmet, navika ili atmosfera?

Najviše će mi nedostajat baš sitnice i uspomene, stvari koje se više ne mogu kupiti kao što su pisma slušatelja, razglednice i crteži koje su slali, a koje su desetljećima skupljale generacije voditelja koji su radili na ovom radiju. 

'Hrabri me pomisao da će ovo biti neki naš novi početak'

Što vas je najviše dirnulo u reakcijama ljudi — kolega, slušatelja ili prijatelja?

Dirnula me količina ljudi koji su se javili i ponudili pomoć koja nam je sada zaista potrebna, od slušatelja i kolega do obitelji i prijatelja iz cijele države. Nadam se da će doći i pomoć od državnih institucija.

Kada razmišljate o radiju kao „drugom domu“, što za vas taj dom znači i koliko vas je pogodio njegov gubitak?

Taj naš mali studio, a to znaju svi koji su nam došli, zaista nije bio nešto lijep, ali je imao nevjerojatno dobru vibru i baš je bio naš dnevni boravak i mjesto gdje se osjećaš odlično. Kada si skuhaš kavu, upališ malu stolnu lampu u ranu zoru, sjedneš za mikrofon i baciš pogled sa 16. kata, bez obzira na to što si pospan i još je mrak, toplo ti je oko srca, dobiješ taj nalet energije i dan može početi. Pomisao da to više neću doživjeti nije još skroz sjela u moju glavu.

Ima li nešto što vas posebno hrabri kada razmišljate o budućnosti radija?

Hrabri me pomisao da će ovo biti neki naš novi početak, a za radio se uopće ne brinem jer zaista vjerujem u onu da radio čine ljudi, a ne oprema. Ljudi su dobro tako da ćemo se brzo snaći, trebat će vremena da skroz stanemo na noge, ali već se vrlo brzo vraćamo u eter.

Foto: Instagram

'Obožavam radio, to je stara ljubav'

Kada se prisjetite svojih prvih dana na radiju, kako je izgledala Dora tada — i što biste joj danas poručili?

Uh, prvih dana sam bila prilično uplašena kada bi se upalio mikrofon, to se naravno moralo i čuti i osjetiti, ali nema tu savjeta. Mislim da to treba proći samo, sam to moraš sa sobom preživjeti. Nekome prođe prije, nekome kasnije, netko uopće nema tremu i odmah je relativno opušten. Dosta je i do karaktera, pa tu nema pomoći po meni osim pričekati da prođe.

Je li postojao neki trenutak koji vam je potvrdio: „Da, ovo je moj poziv, ovo je moj život“?

Možda će zvučati kao klišej, ali kada se ujutro voziš na posao čangrizav, umoran i mrziš cijeli svijet i sistem i pitaš se zašto mi uopće moramo raditi, koji je smisao života... E, pa čak i u takva jutra, kad dođeš u studio automatski si dobre volje. Ne znam što je to u zraku tog radijskog studija, ali čarobno je i svako jutro znaš da je to to. Obožavam radio, cijeli život mi je doma upaljen, tako da je to stara ljubav.

Koji je najljepši kompliment koji ste ikad dobili od slušatelja i zašto vam je ostao u sjećanju?

Uvijek mi je najdraže čuti da se netko nasmijao i da mu je uljepšano jutro, ali drago mi je čuti da imam ugodan glas jer je to ipak moj glavni alat za ovaj posao.

Što vam u ovakvim trenucima daje snagu — ljudi, glazba, rituali, humor?

Uvijek je lakše kada se nešto radi, a ja sam taman u procesu renovacije tako da je odgovor: gletanje, bojanje zidova i glasna glazba.

Kada zatvorite oči i pomislite na budućnost — što je prva slika koja vam se pojavi? Koja je vaša najveća nada za Laganini FM nakon svega ovoga?

Vidim nas u novom prostoru, na novom početku i zapravo sam jako pozitivna oko svega što nam donosi budućnost. Neće nam biti lako neko vrijeme, ali kada se skroz oporavimo bit će super.

POGLEDAJTE VIDEO: Statičar otkrio zašto nitko, pa ni vatrogasci ne smiju u zgradu Vjesnika