U životu Katarine Lovrić posljednjih mjeseci jako je intenzivno. Trenutačno priprema poslovni projekt koji će uskoro biti predstavljen javnosti, a prošli mjesec se odvažila i na jedinstvenu avanturu zvanu Camino de Santiago. Tijekom deset dana, na biciklu je prešla ni manje ni više nego 852 kilometra, a iako se do sada nije oglašavala za medije, samo za Net.hr ispričala je dojmove s putovanja te nam ujedno otkrila i u čijem društvu je biciklirala od Saint Jean Pied de Porta do Santiaga. 

Foto: Privatni Album

Za početak, kako ste se odlučili na avanturu Camino de Santiago? Je li to bila dugogodišnja želja ili spontana odluka? 

Nakon što sam prošle godine odradila portugalsku turu od 630 km, došla je ideja da odradim i francusku turu od 850 km. Ovaj put “akustičnom” pedalom. Volim izazove, aktivna sam u sportu pa sam se htjela okušat i u poznatoj Camino stazi.

Kako to da ste išli biciklom, a ne pješice? 

Nikad nisam razmišljala ići pješke, bicikliranje je postalo dio moje DNK. Veći izazov mi je bilo pedalirat nego pješačit. Da se razumijemo pješačenje traje, ako ste u dobroj formi - 20-ak dana, bicikliranje devet dana. Htjele smo odradit to u max 10 dana jer za više nismo imali vremena i trebali smo se vratit obavezama. 

Jeste li imali društvo na putovanju ili ste išli sami? 

Na put sam išla s prijateljicom Mateom, zajedno smo se pripremale, jedna drugoj bile motivacija i zabava. Rekla bih da smo dosta odgovorno prihvatile izazov i pripremile se za isti. 

Možete li nam ukratko opisati kako je izgledalo samo putovanje, je li sve išlo po planu ili je bilo nepredviđenih situacija? Imate li neku zanimljivu anegdotu s putovanja? 

Prvi dan su nas čekali Pirineji, 1600 m nadmorske visine. Bilo je zahtjevno, ali smo taj dan bile najodmornije i odradile dobar start. Brzo nas je poveo adrenalin. Noge su se automatizirale i nastao je pravi ritmički sklad. Treći vrh (O’Cebreiro 1300 m) je bio najzahtjevniji - velike uzbrdice u malom razmaku, makadam, zvizdan, prašina. Al' onaj osjećaj kad se popnete na vrh i pobijedite sam sebe. Aplauz do neba. Nikad bolji ručak, nikad bolji apetit. 

Najveća borba je bila ona u glavi, koliko još uzbrdica, koliko makadamskih puteva. Recimo jedna od situacija s puta je trenutak kad smo ostali bez vode. Biciklirale dobar dio makadama, jedva dočekale doći u “civilizaciju”. Stigle u malo mjesto, ali ulovile i Siestu. Čekajte samo da svojim dalmatincima donesem taj običaj. A-La gušta! Al' da, taj tren sam izbeštimala i siestu i tko je došao na ideju uopće da nitko ništa ne radi i da im ništa ne radi i da... dobila sam vodu. Zašutih. Prepristojno onako da sam požalila što sam požalila siestu. Onda je počela fiesta. Voda je tu, idemo dalje. Gas, gas.  

Prekrasna polja, prekrasna priroda, kravice po putu, malo lisica i zmija, puno muha i suncokreta, dobre hrane i Snickersa. Sve može! Skoro pa isto vam je u mom Livnu. Kad biciklirate u danu između 6 i 8 sati, svakakva sjećanja vam prođu glavom. Mene je stiglo djetinjstvo provedeno u Livnu i Solinu.  U 9 dana smo prešle 810 km i 35 mjesta. Zadnjih 40 km smo ostavili za zadnji dan, 10. dan i eto nas u Santtiagu. Buen Camino! 

Foto: Privatni Album

Sigurno je bilo izazovno voziti preko 800 kilometara u desetak dana, je li bilo trenutaka u kojima ste htjeli odustati? Što vam je davalo motivaciju za dalje? 

Ni u jednom trenutku nije bilo prostora za odustajanje. Pored cijele organizacije, dolaska i želje da uspijem i dokažem sama sebi da to mogu. Bilo je komentara da je premalo dana za toliko kilometra, ali ne bi mi bili Balkanci da nije bilo takvih “podbadanja” nit bi ja bila ja da nisam to odradila. Proradi dišpet. Jao kako sam se samo religiozno držala tog dišpeta na putu. Zovite me mala o’dišpeta. Mjesec dana prije samog putovanja je bio koncert Zabranjenog Pušenja u Solinu. Nakon svirke sam sjela sa svojim idolom i prijateljem Sejom. Na ideju o bicikliranju je samo rekao “Kate sretno na trci i pometi ih sve. Il si bos il si hadžija.”  I sad ti odustani nakon tog. Ma ni čuti. Rekla sam mu ako uspijem u podvigu da snimamo zajedno duet. Sejo, čuješ li? 

Kakav je osjećaj bio kad ste konačno stigli do cilja? 

Olakšanje i mir. I onaj “napokon” i da je sve prošlo u redu, da smo preživjele bez ozljeda i mi i bicikle. Putem su se skupljali pečati kako bi skupili “dokaze” da smo prešli taj put i da dobijemo diplomu da smo junački odradile put od 852 km.

Foto: Privatni Album

Jeste li se već bacili na planiranje sljedeće avanture na biciklu ili trenutačno još uvijek sabirete dojmove s ove posljednje? Koja vam je sljedeća destinacija na koju planirate ići?

Prebrzo se dojmovi slegnu kad sve prođe kako treba. Da sam imala neku traumu vrlo vjerojatno bi kukala i odugovlačila sa sljedećim biciklističkim potezom. Sljedeći na redu je Stelvio.

POGLEDAJTE VIDEO: Stručnjakinja otkrila je li kraljica Elizabeta pomogla zataškati aferu princa Andrewa