Drag-scena u Hrvatskoj godinama je opstajala na marginama društva, skrivena od pogleda javnosti i svedena na nekoliko entuzijasta koji su stvarali prostor za umjetnički izraz unatoč brojnim izazovima. No, posljednjih godina zagrebačka scena polako se razvija, okupljajući novu generaciju drag-umjetnika koji svojim radom razbijaju predrasude i grade vidljiviju i snažniju zajednicu. Jedan od njih je 23-godišnji Mx. Bodliere, drag-queen iz Zagreba! Daleko od klišeja o šljokicama i provokaciji radi provokacije, njegov rad otvara pitanja identiteta, zajednice i prostora za različitost u društvu koje prema tome još uvijek ima podijeljen odnos. Za Net.hr Mx. Bodliere govori o stvarnosti drag-scene u Zagrebu, svakodnevnim izazovima s kojima se susreću umjetnici, odnosu publike prema drag-kulturi i potrebi za većom podrškom lokalne zajednice.
Kada ste prvi put shvatili da želite biti drag-queen i što Vas je nagnalo na tu odluku?
Mislim da je u meni oduvijek postojala fascinacija kostimima, performansom i umjetnošću transformacije. Vjerujem da to postoji u svima nama, kad smo djeca, volimo maškare i fašnik, ali većina ljudi s vremenom počinje zanemarivati tu stranu sebe, misleći da su prestari za to. Moje putovanje u svijet draga započelo je 2017. godine. Čim sam saznao da to postoji kao zaseban oblik umjetnosti i da se tu mogu izražavati na načine koji nadilaze svakodnevni život, razvila se fascinacija trenucima kad bi netko zablistao – bilo na televiziji, pozornici ili modnoj pisti. S vremenom sam shvatio da se i ja mogu igrati tom estetikom. Drag mi je dao priliku da budem nešto veće od života, da oblikujem svoju priču i pokažem svijetu verzije sebe koje na nijedan drugi način ne bih pronašao.
Sjećate li se prvih znakova da ste “drugačiji” od ostale djece? Kako ste to doživljavali?
Oduvijek sam osjećao kao da postoji neki zid između mene i drugih. Imao sam vrlo dječačko djetinjstvo, najradije bih vrijeme provodio vani, u šumi ili parku. Kada bih bio s drugom djecom, imao bih jednog ili dva prijatelja. Nisu me zanimali sportovi, ali tada me nije zanimala ni moda. Trebalo mi je dugo vremena da pronađem sebe i bilo je dosta samorepresije. U tinejdžerskim danima napokon sam postao otvorenija osoba i počeo aktivno sudjelovati u životu. Nisam sebe doživljavao kao nešto “drugačije”, već jednostavno kao svoje prirodno stanje. Zapravo, druga su mi djeca bila čudna i postajala su sve čudnija kako smo odrastali, sa svim tim pravilima koja slijede, a ni sami ne znaju zašto. Društvo te vrlo brzo nauči da postoji neka nevidljiva granica – nešto što je "normalno" i nešto što "nije". Kad sam shvatio da sam na strani "drugačijih", prvo me uhvatila nesigurnost, ali s vremenom je ta nesigurnost postala izvor snage.
Kako su Vaši roditelji reagirali kad su saznali da ste drag-queen? Jesu li to prihvatili odmah?
Isprva su bili zbunjeni, zatim malo zabrinuti, ali nije bilo otvorenog odbacivanja. S vremenom su vidjeli koliko mi to znači i koliko truda ulažem u svoj rad pa su naučili cijeniti tu stranu mene. Nije bilo lako odmah, ali drago mi je što su shvatili koliko me to ispunjava. Moj talent za performans nije nešto što mogu ili želim potisnuti.
Koji su najveći izazovi života drag-queena u Hrvatskoj? Kako se nosite s njima?
Izazova je mnogo. Meni osobno najveći je manjak prostora za nastupe. Hrvatska je specifična – drag-scena ovdje nije toliko razvijena kao u drugim gradovima, a polovica mojih nastupa zapravo je bila izvan Hrvatske. Ovdje moramo biti i izvođači, i producenti, i PR-ovac. Naravno, tu su i društvene predrasude. Kad izađeš van u punom dragu, osjetiš poglede – neki su puni divljenja, neki znatiželje, a neki, nažalost, osuđujući. No, što god bilo, uvijek koračam visoko podignute glave – na štiklama od 15 cm! Dugo vremena u Zagrebu gotovo da se ništa nije događalo po pitanju draga. Nakon skoro sedam godina nastupanja vani, sve mi je već postalo dosadno i depresivno te sam počeo razmišljati o mirovini. Preokret se dogodio ovo ljeto kad sam mjesec dana putovao po istočnoj Europi i bivšoj Jugoslaviji s ruksakom. Imao sam priliku vidjeti izvođače u mnogim gradovima, a posebno me inspirirala scena u Splitu, koja se razvila potpuno nezavisno od ostatka bivše Jugoslavije. Za razliku od povezanih scena u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i Skoplju, splitska je scena DIY i to me motiviralo da konačno u Zagrebu pokrenem radionicu draga o kojoj sam godinama razmišljao. To je privuklo puno nove mlađe populacije na scenu, doselili su se neki novi ljudi i sada nas u Zagrebu ima preko dvadeset, što me jako veseli. Uz to, kolegica je nedavno imala rezidenciju u galeriji pa smo mogli koristiti prostor kako god smo htjeli. Organizirali smo i networking događaj za sve umjetnike i organizatore queer evenata. Vjerujem da će iz toga proizaći mnogo novih suradnji i da će 2025. godina biti velika za drag u Hrvatskoj. Kroz zajedništvo i podršku unutar zajednice stvaramo prostore za izražavanje i umjetnost. Svaki put kad stanem na pozornicu ili vidim nove ljude koji napokon imaju pristup sceni, znam da sve to vrijedi.
Je li bilo situacija kad ste bili žrtva homofobije i kako ste se nosili s tim?
Susreo sam se s homofobijom, ali "na sreću" to su bili samo komentari i prijetnje. Koristim to kao gorivo i inspiraciju. Moje postojanje i moj performans sami po sebi su oblik otpora. Konzervativci se boje draga jer on simbolizira ljudsku slobodu. Iako ih ne ugrožavamo na nikakav način, vidljiv prikaz slobode izuzetno im smeta. Imam prijatelje koji su zbog homofobije i transfobije svojih roditelja završili na ulici, kao i prijatelje koje su toliko puta napali huligani da već znaju točno koje policijske postaje će im pomoći, a koje neće. U takvim situacijama oslanjamo se na unutarnju snagu i podršku prijatelja. Važno je educirati društvo i podizati svijest kako bismo smanjili predrasude.
Kako izgleda jedan dan drag-queena?
Većinu vremena živim kao i svi drugi. Drag je uglavnom hrpa stvari u mojoj sobi koje nikako ne mogu pospremiti. Probudim se, idem na fakultet, u menzu, učim, idem na kavu s prijateljima, pokušavam leći ranije, ali zaspim prekasno. Ako planiram nastup, tražim inspiraciju u glazbi, materijalima i predmetima koje slučajno pronađem. Često imam previše ideja i teško se odlučujem. Na dan nastupa računam na dva do tri sata za šminkanje, oblačenje, češljanje, završno preslušavanje pjesme i zagrijavanje.
Kako izgledaju Vaši nastupi? Može li se u Hrvatskoj živjeti od toga?
Moj stil je spoj groteske i glamura, malo horora, malo kabarea – volim šokirati, iznenaditi i natjerati publiku da osjeti nešto intenzivno. Volim flertati s publikom i izvoditi energične nastupe, ali ponekad biram balade ili šansone – ovisi o raspoloženju.
U Hrvatskoj je općenito teško živjeti od umjetnosti, a pogotovo od draga. Nema dovoljno prostora za redovitu umjetničku scenu. Većina nas se time bavi iz hobija i ljubavi prema umjetnosti. Ponekad ste čak i na financijskom gubitku, ovisno o stilu izvođača i vrsti evenata. Drag je skup sport, stoga, ako dođete na neki event, bit ćemo zahvalni za bilo kakve donacije.
A život van drag-scene? Radite li ‘’normalan’’ posao uz nastupe?
Kao i većina nas na sceni, balansiram više stvari istovremeno. Drag je moja velika strast, ali radim i na sličnim kreativnim projektima – dizajnu, performansima, izložbama... Ipak, trenutno većinu vremena posvećujem fakultetu. Studiram na jednom od STEM smjerova, ali ne bih ulazio u previše detalja.
Jeste li ikada naišli na ozbiljne predrasude zbog toga što ste drag-queen? Na poslu ili u ljubavnoj vezi?
Predrasude su, nažalost, prisutne. Na profesionalnom planu ponekad se susrećem s nerazumijevanjem, ali trudim se educirati ljude oko sebe. U ljubavnim odnosima iskrenost i komunikacija ključni su za prevladavanje takvih izazova. Naučio sam da, ako sam siguran u sebe, lakše mogu objasniti drugima o čemu se radi. Ljudi često ne razumiju razliku između draga i identiteta. Bilo je situacija kad su me ljudi gledali kao “spektakl”, ali ne i kao osobu. Iskreno, bolje je biti sam nego biti s nekim tko te ne razumije ili ne cijeni ono što jesi.
Jeste li zaljubljeni?
Većina drag-kraljica, kraljeva i performera danas ima potpuno normalne ljubavne odnose jer ljudi ipak sve više razumiju što je drag. S druge strane, ja sam uglavnom nesretno zaljubljen – identificiram se kao prokleti pjesnik koji stoji na kiši, da citiram Balaševića. Mogli bi dodati "P" za mene na kraju LGBTQ(P) akronima. Za sada mi je u redu biti slobodan i mogu reći da sam zaljubljen u život, u ono što radim, u ljude koji me okružuju, u osjećaj slobode koji imam i zajednicu koju gradim.
Volite li i privatno modu? Što se sve nalazi u vašem ormaru? Imate li nekih skupljih komada?
Moda me počela zanimati kada sam se počeo baviti dragom – zapravo, drag je bio prvi. Danas mi je moda fascinacija i inspiracija – to je način na koji pričaš priču o sebi. Moj ormar je poput kazališne garderobe – perike, lateks, vintage komadi i puno odjeće koju sam sam dizajnirao ili preradio. Većina stvari je iz second-hand trgovina ili odjeća koju sam naslijedio od svojih. Ne volim brendove. Ne treba ti skupa odjeća da bi izgledao luksuzno – ponekad je dovoljno malo mašte, kreativnosti i dobra doza stava. To je najvažnija lekcija koju te drag može naučiti. Stav je sve. Svaki materijal može postati visoka moda ako ga tako nosiš. Ako nešto napraviš sam, uvijek će biti vrednije od kupljenog.
POGLEDAJTE VIDEO: U Saboru prate RTL: 'U trendu su Sjene prošlosti'
