Jasna Zlokić (70), jedna od najpoznatijih hrvatskih glazbenih legendi, u ekskluzivnom intervjuu za Net.hr otvoreno govori o svojim glazbenim počecima, suradnjama s legendarnim skladateljima, kao i o promjenama u glazbenoj industriji kroz godine. Prisjeća se i izazova koje je donijela dugogodišnja karijera, kao i važnosti obitelji u svom životu. Otkriva i kako uspijeva zadržati strast prema nastupima i energiju na pozornici i u sedamdesetoj godini života.

Nakon prošlogodišnjeg uspješnog koncerta, Jasna će ponovno stati na pozornicu zagrebačke Tvornice kulture. Nastup je predviđen za utorak, 21. listopada, a publiku očekuje nezaboravno glazbeno putovanje kroz bezvremenske hitove koji su obilježili njezinu bogatu karijeru.

Foto: Dusko Jaramaz/pixsell

Na pozornici ste još od malena, odakle potječe Vaša ljubav prema glazbi i nastupanju?

Moja obitelj, moja mama, tata, moje sestre, svi smo bili odlični pjevači i svi smo bili nadareni glazbeno, tako da je to počelo od djetinjstva. Pjesma se u našoj obitelji gajila i prakticirala jer su nam roditelji bili muzikalni i svi smo voljeli pjevati. To su bili moji prvi koraci. Poslije sam se natjecala kao srednjoškolka na raznim amaterskim natjecanjima. Svugdje sam pobjeđivala i to mi je davalo motivaciju. Pjevala sam i u bendu u Veloj Luci kao cura tako da sam od rane mladosti već osjećala da to volim i da je to na neki način, u početku, zabava i nekakva rekreacija, uživanje, kao i svakoj mladoj osobi. A poslije, kako su natjecanja išla dalje, tako sam napredovala u tome i bila pozvana na Splitski festival. Osamdeset i druge godine debitirala sam s pjesmom "Nina Nana". I tu je počeo moj ozbiljniji pristup glazbi i bavljenje glazbom. Slava me nikad nije zanimala. Nikad o tome nisam razmišljala. Ja vjerojatno nisam taj tip. Jednostavno ne funkcioniram na takav način. Meni je glazba bila najvažnija, a onda poslije nje sve ono što ide uz to. Poslije, kad sam postala profesionalac, onda sam shvatila da su mediji dio mog posla i da slava ide uz to. I eto, ja sam to prihvatila kao nešto normalno i shvatila kao dio posla. Javnim poslom se bavim, ali moja privatnost je nešto što pokušavam čuvati i braniti se od velike prisutnosti i medijskog pojavljivanja. Nisam tome jako težila.

Mislite li da je priije bilo lakše ili teže uspjeti u glazbi nego danas?

Danas je u odnosu na prošlo vrijeme lakše zato što ima puno mreža, puno svega. Zapravo, svijet je postao javna pozornica putem mreža tako da je lako prezentirati svoju pjesmu, brzo dođe do slušatelja. Danas je sasvim drugi pristup tom poslu. U moje doba si morao doći na festivale, svidjeti se žiriju, svidjeti se publici, prihvatiti kritike. Publika je bila kritičnija. Bilo je teže dokazati se. Sve je išlo puno teže, puno sporije. Mislim da su to bile neke otežavajuće okolnosti, ali je bilo i stabilnije. Jer ako je pjesma prihvaćena i ako si ti prihvaćen, onda je to bila jedna odskočna daska koja je omogućila da ideš dalje, da i dalje stvaraš i budeš prisutan.

Foto: pixsell

Na koji se način, po Vašem mišljenju, pristup glazbenicima promijenio u posljednjih 50 godina i jeste li osobno doživjeli neugodnosti ili seksizam?

Nisam, osobno seksizam nisam primjećivala. Moj stav je da je muškarcima puno lakše. Njihova logistika je puno lakša. Ne treba im toliko pripreme u odnosu na žene kojima treba od šminke do frizure i garderobe. Muškarcima je to sve puno jednostavnije, a i fizički su izdržljiviji. Žena postane kroz karijeru i majka i supruga i puno toga se odvija kroz život. Što se tiče tretmana žena i muškaraca, mislim da smo tu bili ravnopravni. Ako je netko bio dobar onda je tako i bio tretiran. Ja sam dobila "Skitnicu" i nije me nitko sputavao na tom putu. Ali se događa nešto drugo. Kad počinjete, onda vas svi podržavaju, a kad karijera postane stabilnija, onda postoje i ljubomore. Postoje nekakve netrpeljivosti, gledanje svojih interesa, pa se to i zloupotrebljavao, ali i to je možda ljudski. Ne znam. Nekome se takve stvari pokažu kao pozitivne jer se natječu, pa imaš volju i motivaciju da se pokažeš još više, a neke to obeshrabri. Svi smo različiti i svako različito kritike i podmetanja drukčije shvaća. Ja mislim da bi to trebala biti gledano na pozitivan način jer to znači da si dobar na neki način.

U Vašoj dugogodišnjoj karijeri surađivali ste s mnogim legendama domaće scene, imate li suradnju koje se rado prisjetite?

Spomenula bih Rajka Dujmića i Zdenka Runjića. Zdenko mi je prvi kompozitor i debitirala sam s njegovom pjesmom "Nina Nana" na Splitskom festivalu, tako da je on bio baš moj početak. On je bio prvi kompozitor s kojim sam surađivala, ali to je kratko trajalo i došao je Rajko Dujmić s kojim sam počela raditi konkretnije od "Skitnice" koja je bila hit, pa "Povedi me " koja je pobijedila na Zagrebačkom festivalu. To su bili moji počeci koji su mi bili jako pamtljivi i koji su me vezali za Rajka. Dugo smo surađivali tako da mi je sjećanje i suradnja s Rajkom bila i najplodnija, a i najdraža. Zatim je usljedi jedanko plodna suradnja s Đorđem Novkovićem koje se također rado prisjećam.

Foto: Dusko Jaramaz/pixsell

Imate li nastup ili trenutak s nekog nastupa koji Vam se zauvijek urezao u pamćenje?

Bilo je tu trenutaka koji se pamte, većinom po lijepom. Ne mogu izdvojiti samo jedan. Od početka sam osjetila da je publika uz mene i nisam osjetila nikakav negativni stav ni na jednom svom koncertu ni nastupu. Jednostavno su me ljudi prihvatili kroz moj put. Cijenili su me. Osjetila sam i poštovanje i da me vole, što je lijepo. Ljudi su znali uvažiti nečiji talent, nečiju vrijednost i to je baš kod mene bilo dosta izraženo. Tako da negativnih sjećanja nemam. Bilo je lijepih trenutaka bezbroj, od darivanja cvijeća pa do uzvika “Volimo te”. Tako izgledaju normalni koncerti ako su uspješni i ako ste došli do ljudi. Ako su vas osjetili, Iako je ta međusobna energija uspostavljena na ispravan način.

Rekli ste da Vam je muž Boris ogromna podrška u karijeri, a uz to je i Vaš menadžer. Jeste li imali problema zbog miješanja privatnog i poslovnog te kako ste riješili te nesuglasice?

To je bilo u jednom periodu kad je meni postalo teško, logistika je postajala sve opsežnija i teža i puno je bilo nastupa, putovanja i fizičkih napora koje više nisam mogla sama. Muž se uključio kao podrška, pomoć i kao menadžer. Sve je on bio. Ne morate imati nekakva suzdržavanja ili oprez, to je tvoj muž i puno si opušteniji. Nije bilo problema jer smo imali razumijevanja. Glazba je ušla u kuću i to je bilo normalno. To je bio posao koji je trajao 24 sata dnevno. Tada je bila Jugoslavija, pa se radilo na puno većem tržištu tako da je bilo telefonskih poziva na svakodnevnoj bazi. To je bilo normalno, da posao  ulazi u kuću i u privatnost. Ne može se to odvojiti tako da ću raditi od šest do dva i ja sam mirna,to nije to. Ovo je posao koji iziskuje skoro pa cjelodnevni angažman. Nema radnog vremena.

S obzirom na to da ste izgradili toliko dugu i prepoznatljivu karijeru, biste li voljeli da Vaša obitelj nastavi Vašim glazbenim putem?

Moj sin je glazbenik po struci, završio je akademiju. On je profesor klavira, svira sa mnom, tako da je i on postao dio mog tima. Imam dvije unučice, Tanju i Mari. Jedna ima devet godina, a druga ima četiri. One su jako muzikalne, što je normalno jer im je i mama isto profesor klavira, tako da je i to glazbena obitelj. Vole pjevati kao i sva djeca. Kad si dijete i muzikalan onda je normalno da ih zanima glazba. Slušaju, pjevaju kao i sva djeca koja su darovita. A sad da li bih voljela da budu pjevačice i da se bave glazbom, to će biti njihova odluka. To je težak i naporan posao i nije to tako lako. Ljudi misle da je to zabava i high life, ali nije to tako. Traži puno žrtve, puno odricanja, puno discipline i puno pameti. Moraš biti pametan u ovom poslu. Potrebno je puno ozbiljnosti i jako puno truda.

Foto: Tomislav Miletic/pixsell

Kako Vam se odgojni pristup promijenio u ulozi bake za razliku od uloge majke?

Sad je tu jedna druga vrsta ljubavi, jedna druga predanost. To je jedna ljubav neizmjerna, velika, ali i briga. Ja i kao baka djelujem odgojno i nastojim da im pružim sve koliko god mogu, ljubavi koliko god mogu i da popustim u odnosu na mamu i tatu. Baba i dida uvijek više popuštaju, ali se trudim da se uče. Treba čovjek da se uči od malena nekim ispravnim stvarima. I tako se ja trudim koliko znam. Nitko nije educiran da bude niti roditelj niti baka, tako da ja to radim prema svom osjećaju i svom stavu prema životu.

Kako uspijevate zadržati ljubav prema nastupima i koncertima nakon više od 50 godina na pozornici?

Zato što je svaki put kao da si prvi put. Tako se postavljam prema svojim nastupima, kao da je prvi put i da moram svaki put dati sve od sebe. Ta energija koju dobijete od publike i od ljudi koji su došli zbog vas, to vas motivira svaki put ispočetka. Svaki put je drugačija publika i svaki nastup za sebe specifičan. To su momenti koji ti ne daju pravo da se navikneš na to. Ne možeš se naviknuti, to su emocije. Glazba je emocija. Nije to posao kojega ćeš odraditi pa kad si gotov s jednim danom, drugi ćeš na isti način, ne. Svaki put je to drugačije. Svaki put je razmjena energije drugačija i to te motivira.

Na koji način se mentalno pripremate za neki nastup i kako se odmarate nakon nastupa?

Nemam nikakve tehnike, dođem na scenu puna ljubavi koju sam spremna predati preko svojih pjesama i primiti od publike ono što publika hoće meni dati. I ako se razumijemo i ako je to lijepa razmjena, onda sve normalno teče. A kako se odmaram? Što sam starija treba mi sve više odmora. Prije sam mogla odraditi po dva koncerta dnevno, sada toga nema više. Sad je ipak odmor puno važniji nego što mi je bilo prije.

Foto: pixsell

Što volite raditi u slobodno vrijeme?

U slobodno vrijeme, s obzirom na to da sam majka i baka, najviše se bavim domaćinstvom. Oduvijek sam bila takva. Ja volim da mi je obitelj okupljena i meni je stol važna stvar u životu. Tako sam odgojena, to nosiš od kuće. Naše zajedničko okupljanje za stolom mi je važno, tako da većinu vremena tome posvećujem. A onda ima drugih razonoda. Prijateljice, kava, šetnje i druženja. Volim čitati. Volim pročitati lijepu knjigu, pa koliko stignem, makar jednu stranicu, ali drago mi je jer ja volim slovo. Pogledam neki lijepi film i rado gledam televiziju.

Što mislite čime biste se bavili da niste odabrali glazbenu karijeru?

S obzirom na to da sam od djetinjstva vezana za pjesmu, to me uvijek vuklo najviše. Bilo je prirodno pa i nisam imala neke druge želje. To je kao jedan opijum koji te tako obuzme da mu se ne možeš otrgnuti. No, nisu svi ljudi takvi jer ima ljudi koji su muzikalni i završili su glazbene škole kroz djetinjstvo. To što mnoga djeca pohađaju glazbenu školu je jako lijepa stvar. To je kultura koja je potrebna čovjeku. Glazbena kultura je bitna i dobro da je čovjek ima, ali se često bavi nekim drugim stvarima i život ga odnese u drugom pravcu.

Foto: YouTube

Koja je tajna za ovako dugoročnu karijeru?

Nema tu tajne, nema tu savjeta. Ja ne znam što je to i nemam pojma zašto je. Netko traje dugo, a netko ne traje, netko odustane... Mislim da je za dugotrajnu karijeru važna pjesma. Ako si uspio da prikupiš kroz svoju karijeru puno lijepih pjesama, onda je i karijera zagarantirana, duže traje. Ljudi hoće čuti te pjesme i vežu se za njih. Moja neka logika je da se ja uvijek baziran na pjesmi. Pjesma je ta koja  ti omogućuje da uspiješ i da si prisutan.