Nikša Kušelj, filmski i kazališni glumac, za Dubrovački vjesnik ispričao je svoju nevjerojatnu ratnu priču iz 1991. godine. Rat ga je zatekao u rodnom Cavtatu, a završio je u zloglasnom crnogorskom logoru Morinj, o čemu je prvi put progovorio.
"Još u ljeto, negdje od polovice kolovoza te 1991. godine, sve je bilo nekako pusto i prazno u Cavtatu. Osjećalo se nešto u zraku i sve je vuklo k tome da će se uskoro nešto dogoditi", rekao je Kušelj na početku.
"Zapravo se najbolje sjećam tih prvih dana listopada, kad je nas desetak, među kojima su bili moji tada najbolji prijatelji, ostalo samo na prvoj liniji. Sjećam se da smo stajali na groblju desetak sati dok oni zapravo nisu praktički 'prešli preko nas'. Zahvaljujući poznavanju terena i nekoj intuiciji i zapravo gledanju filmova mi smo čak išli u njihov teritorij negdje dva kilometra i onda smo se preko mora vratili. Mislim da je to nešto što je jako teško zaboraviti. Nas je bilo samo desetak i bilo je nevjerojatno zaustaviti tako jednu armiju kad smo vidjeli koliko ih dolazi prema nama. Izbjegli smo smrt po nekoliko puta, a te datume smo počeli slaviti kao rođendane. Neviđena sreća je bila da smo se izvukli, a žao mi je da se zapravo nikad nismo više okupili u punom sastavu. Žao mi je zbog toga. Nakon toga je došao pad Konavala, pa Zvekovica...", dodao je.
'Bilo je zvjerskog maltretiranja'
S nekoliko suboraca završio je u crnogorskom logoru, a neke stvari koje je tamo doživio obilježile su ga za cijeli život.
Davorin Visnjic/PIXSELL
"Mislim da je to bilo na moj 20. rođendan, došli su do moje kuće, blokirali su susjedstvo tri vojnika i oficir. Tražili su da se predam. Sjećam se, bila je puna kuća, svi moji. Tražili su da izađem vani i izašao sam. Na ispitivanju sam bio 4-5 dana. Tražili su od mene da pristanem na suradnju, da kažem gdje je oružje i te neke stvari kojih nije ni bilo. Tražili su, ustvari, da otkucavaš za njih, da tako to kažem. Naravno, nisam pristao i završio sam u Morinju. I zapravo se sjećam svega iz logora. Najviše se sjećam ljudi, lica, rečenica. Već dugo vremena me nosi ta ideja da je to jedna više filmska priča čije segmente imam, a ne priča koju ću ovako nekome ispričati. Svi su se poprilično dobro držali. Bili su pribrani i nismo ulazili u bilo što, a što bi oni mogli shvatiti kao izazivanje. Bilo je jako važno u tim nekim situacijama ne davati povoda, jer je povod mogao biti bilo što. Bilo je jako zvjerskog maltretiranja, bilo je i nekih stvari koje te obilježe za cijeli život", ispričao je glumac.
Pobjegli na gliseru
"Čudna su ta sjećanja i nitko ne želi zapravo prekapati po njima. Nekih stvari se dobro sjećam, nekih mi se i nije dalo sjećati. Ali pamtim te neke vedre momente više su to neki jaki trenuci koji su te poticali da izdržiš i ideš dalje. Znali smo da smo na pravoj stvari. Nije to bio vojni zatvor, bilo je tu i civila, a uvjeti nezamislivi. Ljudi su mučeni, bilo je tu svega i svačega, fizičkih maltretiranja, ono što su neki ljudi izdržali je teško shvatljivo. S druge strane, zadivljen si zbog toga i mislim da nitko od njih ne očekuje neko žaljenje i patetiku. Mislili su da se u Konavlima nalazi ne znam koliko vojnika i svega drugog. Međutim našli su nas, a mi smo bili dječaci, momci od dvadesetak godina koji smo čudom izbjegli nešto što je moglo biti", rekao je Kušelj.
"Jedva su me pustili, pod čudnim okolnostima i čudnim imenom. Faktički sam pobjegao u Dubrovnik. Cilj mi je bio da dođem do Odreda naoružanih brodova. Mislio sam, ako se budem vraćao u Cavtat, 'brodovi' će biti prvi. Zapravo mi je to izgledala najbolja postrojba, gledao sam je dječačkim očima. U stilu, vidi ti nas, imamo Odred naoružanih brodova! Kada smo se tu noć 21. listopada 1992. vraćali u Cavtat na glasovitom gliseru zvanom 'Fucker', pričaju da je bilo veliko nevrijeme, a ja se toga ne sjećam, meni je to bilo 'wow'...dolazim doma", rekao je glumac na kraju.
