U odbijenoj tužbi podnesenoj 1988. Popović je tražio da je kupac njegova auta 'dužan priznati i okaniti se svakog daljnjeg smetanja vlasništva i posjeda' nad Triumphom iz 1973. Popović je tvrdio da kupac inicijala G. Z. 'svojata i izmišlja i s tim u svezi protiv njega vodi krivične postupke.'
S druge strane kupac Triumpha se protivio tužbi u cijelosti navodeći da je od Popovića kupio sportski Triumph u rujnu 1985. plativši mu 3000 njemačkih maraka te mu predao studijski mikser Tapco i televizor u boji Panasonic. Kupac je tijekom spora upozoravao i da mu je Popović kupljeni Triumph ukrao još u lipnju 1986. zajedno sa svim stvarima u automobilu za što je Popović proglašen krivim zbog krađe na temelju presude iz 1989.
No, na temelju rješenja Općinskog suda u rujnu 1990. zbog zastare je bila odbačena privatna tužba G. Z. koji je postupak pokrenuo nakon odustanka tadašnjeg tužilaštva. Sportski automobil potom je bio deponiran pa vraćen Popoviću jer je na njega glasila prometna dozvola.
Na ročištu održanom u studenome ove godine, trideset godina nakon krađe Triumpha, preslušana je i snimka telefonskog razgovora „dvojice muškaraca“ u kojoj jedan traži da se napismeno sastavi ugovor, koji je već ranije postojao, ali je negdje zagubljen, da je automobil prodan.
Prema obrazloženju presude, policija je devet mjeseci nakon nestanka automobil pronašla u Titogradu gdje je Popović tada stanovao.
