U godini kada će proslaviti četvrt stoljeća konstantog trajanja prijateljski je trojac od megauspjeha albuma Dookie (1994.) smatran dobroameričkim stadionskim čedom. Od brzih california punk korijena do sveameričke rock institucije trebalo je prevagnuti nekoliko opakih testova. Desetak godina po spomenutom albumu preživljavali su pad popularnosti da bi ambiciozno koncipiranim American Idiot i 21st Century Breakdown pečatirali svoju poziciju kao prve lige američkih rock and roll ljevaka.
Stilski se u usporavanju ritma, poglašnjavanju produkcije i poliranju melodija nije osobito mijenjalo. Dokazuju to svakim od 12 novih naslova objedinjenih pod 'jedinicom'. Iako im forma ne dozvoljava pretjerani prostor za egzibicionizam, Green Day na neku foru uspijevaju biti silno popično i energično raspjevanim momcima. Klasične rock and roll akorde sviraju uz raspjevane melodije. Naoko, svatko bi mogao.
Ali začudo samo njima uspijeva svih ovih godina ponuditi jedan te isti princip. Koji pali. Od uvodnih singlova (Oh Love, Kill The DJ, Let Yourself Go) preko jednako ljepljivih pop komadića (Carpe Diem, Nuclear Family, Loss Of Control) momci nude kontrolirani hedonizam i zovu američku mladež na luđenje ali sa zaostatkom, do mjera kada se ne izlazi iz pristojno urezanih gabarita. MTV ih je iznjedrio svijetu u naručje, Green Day mu se zvukom još uvijek zahvaljuju (Troublemaker, Angel Blue).
Cinici će pljunuti na takav punk stav kao pozeraj, ali osluškujući bilo Green Daya, situacija je da momci silno pošteno s jednakim uvjerenjem prže ono za što se ne traži preveliki slušateljski angažman. Je li suludo? Nije. Ali za početak odbrojavanja i kao najava sasvim moguće svjetske koncertne turneje, sasvim solidno.
7/10
