Uz činjenicu najkvalitetnijeg i najraznovrsnijeg programa infrastruktura zbivanja bitno je popravljena u odnosu na startnu godinu, a dojam je i kako se pozitivni lanjski hype poprilično dobro uhvatio i odrazio na bolju prodaju karata.
Obzirom na planove Mate Škugora u suradnji s 'fantomskim' još uvijek skrivanim inozemnim financijerom, dojam je kako bi spomenuti festival trebao unatoč recesiji dobiti predznak tradicionalnog već po proteku njegove druge godine.
O inozemnim headlinerima već je potrošeno informacija uzduž i poprijeko, dok su domaći mahom birani ne bi li si dopunjavali bitnom referencom vlastite popise koncertnih nastupa. Kompletna atmosfera od prvog trena podsjećala je na početne godine filmskog festivala u Motovunu.
Slični zanos, entuzijazam, pozitivna vibra, odličan program samo su neki od podsjetnika na sjajno pripremljen i sadržajno ispunjen festival. Jedina razlika je u brojci obzirom da je jučerašnji prvi dan pohodilo oko 15.000 ljudi nadmašujući sve dosad viđeno na domaćem terenu što se festivalskih zbivanja tiče.
Stoga, prvog dana festivala podjeljeno na tri pozornice i nekoliko DJ punktova stvar su začeli energični momci iz dua Gatuzo, pripremajući publiku na novi studijski materijal.
Premda nezahvalno zbog satnice, gitarist Šiljo (usput budi spomenuto, čovjek 'kriv' za Baretov revival od Teške boje nadalje), je nemao podsjetio na razjarenijeg Springsteena iz mlađih dana.
Da je živio na Balkanu i da je rođen nakon punka Boss bi mogao zvučati slično. No, kraljica prvog dana bila je zanosna, zavodljiva, erotična, senzibilna, oduševljavajuća britanska kantautorica Anna Calvi.
Unatoč plahom pristupu već je prvim notama lynchovskog flamenco rocka dala znati koliko je magnetična svirajući komade svog debi albuma. Izmamivši svakom pjesmom sve jači aplauz pojačavala se i širina njenog osmijeha.
Nakon manje od sat vremena svirke dala je znati da usporedbe s PJ Harvey ne stoje jer koliko je Polly Jean na svojim počecima razarala sirovom i surovom erotikom, toliko je Annina senzualnost i rafinirana zavodljivost izbijala iz svakog scenskog pokreta, od solo dionica reverbizirane gitare do atipičnih građenja struktura pjesama do sjajnog vokala i intimističkih tekstova.
Art rock s njenim ukazanjem dobio je novu princezu koja bi tron trebala potvrditi novim studijskim albumom koji upravo priprema.
Nakon nje na glavnu su pozornicu izletjeli furiozno zabavni duo The Ting Tings. Pop rock dance atrakcija koja je debi albumom We started nothing i masom hitova razvalila svijet od hipstera do neopterećenih ljubitelja jednostavnog plesa i zabave.
Bez pretjerano puno filozofiranja, uzdajući se u mješanac elektronski programiranih i analognih live odsviranih ritmova Katie White i Jules De Martino zamjenjujući se na instrumentima proizvode neobranjivu plesnu mašinu.
Uz odličan razglas (na svim pozornicama podjednako), njihov je nastup bio bombardiranje adrenalinom. Cupkajuća Katie je odmah skoknula do ograde s publikom, ni pucanje ritam mašine nije ih izbacilo iz takta, da bi kombinacijom hitova Shut Up And Let Me Go, Thats's Not My Name te naslova s aktualnog albuma Sounds From The Nowhersville (osobito Hang It Up, Guggenheim, Give It Back) otpuhali su publiku i rasplesali je dokazujući kako je za dobru zabavu potreban osjećaj za ritam, minimum prenemaganja i jednostavnost.
Friendly Fires kao jedan od hvaljenih bendova u usponu pomiruju plesni koncept zablokirani između Jamiroquaija i !!! (Chk Chk Chk), nedostatak dovoljno prepoznatljivih pjesama nadoknađuju plesnom energijom frontmena.
Thievery Corporationlive su unatoč statusu i zgodnom triku zvanja djevojaka iz publike na ples na pozornicu zadržali popriličnu ravnu crtu, dok su DJ setom Groove Armada prilično iznevjerili očekivanja koja su obećavala kvalitetna dva sata plesaone.
Notwist s manje pozornice i elektro pop izvođači s najmanjeg stagea nisu gubili publiku obzirom da je svaki nastup bio iznimno dobro posjećen s odličnim odazivom ljudi.
