One koje okrenu naglavačke sustav vrijednosti bacajući novo svjetlo na dotadašnje doživljaje koncerata, glazbe, ljudi oko vas. One koje život čine bogatijim za iskustvo kojem se vraćate prepričavajući ga do kraja života. One za koje ste sigurni da vam pomažu činiti vas boljom osobom i sagledati svijet oko sebe iz drugačije perspektive. Obzirom na suludo brzo doba i okruženje, tempo glazbe i života, bombardiranje recesiono-katastrofičnim infosima sa svih strana, neka je suštinska potreba okretati se tražeći mrve vedrine i pozitivne energije, skupljati ih filatelijskom posvećenošću. Onaj moment kada vam u sekundi kroz tijelo prostruji takav pozitivni adrenalinski šok i milijuni, horde potkožnih mravaca, jurnu nezaustavljivim maršem pokoriti svaki dio, to je trenutak kada uz huk s tribina i trave Bruce Springsteen izađe na pozornicu i siđe s nje s jednakim osmijehom zadovoljstva i užitka, nakon tri sata i četrdeset minuta maratonske, neprekidne neprekidne svirke. A taj osmijeh ostaje na svakom od lica u publici. Bitno je spomena da se ne radi o autosugestiji obzirom da je trenutak s vama podjelilo još 60 000 jednako impresioniranih duša. Pohoditi koncert Brucea Springsteena i njegova E Street Banda u sklopu Wrecking Ball toura takav je događaj. Više iskustvo za promatranje sa sociološko humanog nego samo glazbenog aspekta. Prije točno mjesec dana isti se efekt desio prilikom koncerta u Trstu. Ovaj puta pred par desetaka tisuća ljudi više, Boss je s Little Stevenom, Soozie, Maxom i ostalim prijateljima sjevnuo prostorom, učinio stadion svojim intimnim domom, prostorijom za najbolji i vangeneracijski party života. Rijetki su izvođači na čijim koncertima imate generacijski presjek od 7 do 77 godina i još rijeđi oni sposobni svima njima ugoditi, tu istu brojku pretvoriti u svoj masovni zbor koji će uglas otpjevati Because The Night, Born In The USA, Waiting On A Sunny Day ili obradu Seven Nights To Rock.
http://www.youtube.com/embed/4lgBcf7CZF8 Prva je to turneja bez vjernog mu prijatelja Big Mana, lani preminulog saksofonista Clarencea Clemmonsa, umjesto kojeg je primus njegov nećak Jake. Minuta šutnje za njega samo je jedan od grupnih i pojedinačnih oproštaja odrađivanih ovim koncertom. Tenth Avenue Freeze Out poslužila je za opraštanje. Samo jedan u nizu dirljivih momenata nastupa na kojem se glazbom slavi i daje počast onome dobrom iz čovjeka. Šefova nezadovoljstva su konstruktivna jer pjesmama nudi izbor. Gazdine tuge su produktivne jer stihovima sugerira rješenje ili bar pruža ruku i nudi rame za plakanje. Njegova izvedba je energija i strast i život. Pjesme suštinske snage i optimizma izmjenjivao je s koračnicama i budnicama malog čovjeka izvučenog iz kvarta. Poistovjećivanje s njegovim porukama razumljivo je univerzalnim jezikom osjećaja od Johna Doea do Jože Horvata. Unatoč postojećem kosturu i okosnici turneje niti jedan koncert nije repeticijom obzirom na Bossovu navadu ispunjavanja želja iz publike i razbijanja kolotečine stalnim variranjem i izvedbama pjesama s liste. Sjekući bez prestanka u miksu svih perioda karijere (Badlands, Rising, Born To Run, Hungry Heart, My City Of Ruins, Lonesome Day, Waiting On A Sunny Day, solo piano Tougher Then The Rest), listajući dekadama svoje pjesmarice od velikih hitova do najintimnijih malih stvari (Rendesvouz, Loose Ends, Empty Sky, Racing In The Street, Trapped obradu Jimmyja Cliffa, Darlkington County, Working On A Highway), pokazujući ponosno kako iz Sedamdesetih, Osamdesetih, Devedesetih i dalje vuče jednakom lakoćom kao stvari s aktualnog albuma (We Take Care Of Our Own, Shakled and Drown, Death To My Hometown, We`re Alive, Wrecking Ball, Jack Of All Trades, Land Of Hopes And Dreams). Sve do frenetičnog crescenda kada davanjem počasti svojim herojima dokazuje koliko je i sam još uvijek fan, rasplesavajući svoj zbor s Glory Days i Dancing In The Dark i zaključnim medleyem Twist & Shout i La Bamba, Boss je posljednji legitimni izvođač na svijetu sposoban napraviti stadionsku erupciju od beatlesovsko havensovog gažeraškog predloška koji istovremeno funkcionira za njemačke turiste s opatijskih hotela i za iznimno raspoloženi krcati bečki Ernst Happel stadion.
