Nakon Močvare i Studentskog centra u kojima su ranije nastupali trenutno najživlji koncertni prostor u gradu bio je ugodno popunjen, prepun prigodnih plavičasto roznih senzualnih svjetala intimno ugođenih na mjeru korespondiranja s mahom downtempo zvukom društva iza baršunastog vokala Stewarta Staplesa. Tindersticksi su na recentnoj turneji povodom promocije aktualnog "Something Rain" albuma pokazujući se sjajnim otopljavanjem hladne zagrebačke večeri. Od prvih taktova do zadnjeg bisa prelijevalo se lirske atmosfere, kabaretskog miljea, slušalo pobožno sugestivni Staplesov glas, vjerovalo se njegovim žmirenjima i potpunom izostanku ikakve komunikacije s publikom. Koncert za smrknute face, likove ozbiljnih lica, sretno zaljubl jene i ljude koji se ne vole smijati. Tako bi atmosferski bilo najlakše dočarati u što se sveo nastup odličnog benda, uz vrhunski razglas (nevjerojatna razlika prema radu ovdašnjih tonskih tehničara) centriranog na prosviravanje naslova iz svih perioda karijere počevši od prva dva istoimena albuma iz 1993. i 1995.sve do spomenutog aktualca. Njihova glazba ne uzbuđuje pretjerano ali zato dočarava, puna je sjete i molskih fragmenata, u plavičastim tonovima još uvijek se preklapa na stjecištu utjecaja od generacijskih im srodnika Walkaboutsa i Lambchopa, Caveovih mirnijih faza sve do starog majstora Leonarda Cohena pa i ponekog francuskog šansonijera. Zagrepčani su odšutjeli svoje u sakralnoj tišini i atmosferi. Oni vole kad ih se daruje na ovakav, suptilan način, a Tindesrticksima zasigurno nakon usmene predaje neće biti problem ponavljati popuniti prostore ovog tipa jer reference za dobru svirku itekako imaju.
Treće predstavljanje britanskih melankoličara ovdašnjoj publici dogodilo se kao centralni nastup u sklopu Žedno uho festivala, prebačenog u zagrebačku Tvornicu kulture.
