Bilo da se radilo o crveno crnim prugama zajedno s Meg White kada su praskali i zavodili kao najglasovitiji rock duo s prijelaza stoljeća, bilo da se radilo o senzualno seksipilnom spajanju s vokalisticom The Killsa Alison Mossheart u Dead Weather ili pak o Raconteursima.
Isto se odnosilo i na njegove producentske angažmane. Potpis je bio čujan. The White Stripes su otpočetka bili one man band uz jednostavnu ritam mašinu, njihov se recept za jednostavnost svakim novim izdanjem približavao genijalnosti.
S dva bazična instrumenta - gitarom i bubnjem, zaista nije najlakša stvar na svijetu održati kroz šest studijskih albuma uzbudljivost predloška građenog na pomirenju blues, country, folk i rock idioma. Jack White to može. Zato jer je izvanserijski muzičar, skladatelj i izvođač. "One of a kind" rekli bi m u sunarodnjaci.
Na svom solističkom albumu proširio je instrumentarij, dijapazon oružja, ali emocija je ostala ista. Minimalizam je ovaj puta napuštan ostavljajući mjesta slojevitom autorskom rukopisu, ritmičkim poigravanjima ("Missing Pieces", "Freedom at 21").
Zidavši svoju zvučnu kulisu je ovaj puta fokusiran na klasicizam piano akorda u dijalogu s akustičnim gitarskim hvatovima ("Weep Themselves To Sleep", "Trash Tongue Talker").
Između ugodnih melodija ne daje više prostora za onoliko provale buke poput naslovne stvari ili prvog singla "Love Interruption" otpjevanu uz Ruby Amanfu, a osobito dozivajući potpise Paula McCartneya u "Hip (Eponymous) Poor Boy" u slučaju da ga se našlo u kabaretu Sgt. Peppera na stalnom radu.
Tu piano akustiku zakucat će kroz "Hypocritical Kiss" ili "I Guess I Should Go To Sleep". Tragovi "dobrih starih prljavih" Stripesa probijaju kroz fuzzirani drugi singl "Sixteen Saltines" ili u vrhunskom čitanju Little Willie Johnove "I`m Shakin`". Šarolika je lepeza hobotnice Jacka Whitea.
Do današnjih dana doslovno sve što je potpisao u obliku albuma bilo je za nijansu do genijalnog. Od hitova do skrivenih stvari, stišavanja i vladanja melodijom u maniri najvećih, Jack White paradira sa stilom i ima sve argumente nosom oparati nebo.
Prepotencija u njegovom slučaju nije šut u guzicu već dva palca gore. Na obje ruke. Svjetla su zasjala iznad ispravno odabrane glave. Blesavo bi bilo ne biti bahatim uz takav raskoš talenta i mogućnosti.
Ocjena: 9/10
